Kultura kraja dvadesetog i početka dvadeset prvoga stoljeća s pravom se smatra narcističkom (samoljubnom). U prirodi svakog čovjeka je da se voli i brine za sebe, samo je pitanje kako i koliko.
Struktura narcističke ličnosti našeg doba, sastoji se od fasade Narcisa, koja obuhvaća osobine srdačnosti, topline, šarma i društvenosti, a s druge strane, asocijalnost, bezobzirni egoizam, emocionalnu hladnoću, proračunatost, bezosjećajnost i cinizam, osobine koje se nalaze ispod ove fasade i predstavljaju suštinu takve ličnosti.
Sin riječnoga boga Kefisa i vodene vile Liriope, mitološki Narcis, bio je toliko lijep da su se mnogi pitali može li tako lijepo stvorenje poživjeti dugo. U potrazi za odgovorom njegovi roditelji se obratiše slijepome proroku Tiresiji, koji im reče da može pod uvjetom da „ne upozna sebe“.
Daljnji razvoj priče je poznat – nakon niza dogodovština Narcis, u kojega su se zaljubljivali mnogi muškarci i žene a on ih nije ni primjećivao, jednoga dana ugleda odraz svoga lika u vodi i zaljubi se u nj. U pokušaju da uhvati, zagrli svoju sliku, pao je u jezero i utopio se a na tom mjestu izrastao je cvijet koji i danas nosi njegovo ime.
Narcizam je duboki poremećaj koncepta i doživljaja sebe i slike o sebi. Ljudi koje obično nazivamo narcisima doimaju se arogantno, egocentrično, plitko. Ljude iz okruženja svode na objekte, čija je jedina funkcija zadovoljiti njihove potrebe i želje. Smatraju da za njih vrijede drugačija pravila. Osjetljivi su na uvredu ili odbacivanje. Pokazuju nedostatak empatije. Sve što rade ima elemente predstave za druge. Mijenjaju se ovisno o situaciji poput kameleona.
Narcisi često razvijaju atraktivne i neodoljive socijalne vještine, koje im služe za održavanje ličnost koja je konstruirana kako bi uspjeli da od drugih dobiju apsolutno sve što požele. Visoko funkcionalni narcisi često su dobro prihvaćeni u društvu poznanika i površnih prijatelja, jer im se oni nikada nisu približili dovoljno da prepoznaju što je ispod maske, takve narcisoidne osobe. Narcisi se, također, ne uzdržavaju ni od laganja, u cilju održavanja pažljivo konstruiranog imidža.
Oni teško podnose kritike jer svaka kritika u njima otvara pukotinu i osjećaj nepostojanja budući da im se time ruši slika, a sa suštinskim sobom nisu u kontaktu. Kako u dnu svoje duše znaju da varaju, boje se da će ih drugi prozreti. Ispod silnoga truda da daju najbolje od sebe kako bi dobili priznanje, kriju dubok osjećaj ispraznosti, zbog čega imaju strašnu potrebu za kontrolom. Druge ne vide niti čuju. Kao protuteža tom strašnom osjećaju ovisnosti o tuđoj pažnji i potvrdi, njihova je potreba za autonomijom, ali to je lažna autonomija koju, uz racionalizaciju „najbolje to sama napravim“, prate osjećaj izgubljenosti i sumnja u sebe.
Narcizam se kreće između dviju krajnosti: grandioznosti i depresije. Grandioznost je obrana od depresije, a depresija je povezana s boli zbog gubitka pravoga sebe.
Grandioznost i depresija povezane su. Grandiozna osoba traži divljenje i ne želi živjeti bez divljenja i dramatičnog pokazivanja osjećaja. Od sebe traži da bude briljantna u svemu, jer sve manje od toga bezvrijedno je. Želi tuđe ekskluzivno uvažavanje. Prezire sve koji nisu savršeni (naravno, ne pokazuju to svi na isti način, neki su prividno vrlo skromni). Kada se slika savršenstva(fizički izgled, društveni status…), u koju je mnogo investirala, unekoliko promijeni, upada u depresiju, jer autentičnu sebe ne doživljava vrijednom već joj samopoštovanje ovisi o slici koju pokazuje svijetu i reakciji svijeta na tu sliku.
Mnogi psiholozi današnjice pitaju se da li je narcizam poremećaj ličnosti ili normalno stanje? Čemu tolika potreba pokazivanja drugima svog oduševljenja sobom preko fotografija na društvenim mrežama?
Velika koncentracija selfija je nešto što smo svi uočili. Čak je kao poremećaj dobio i naziv, selfitis. Osobe pokazuju svoje samozadovoljstvo, pogotovo izgledom, i podržavaju druge na društvenim mrežama udjeljujući „slatkaste komentare“ (lijepa, predivna, divna, ljepotica,…). Možda je, uistinu, lakše pokazati samo „ samoljubav prema izgledu“ na društvenim mrežama, nego pomiriti se s vlastitom prolaznošću i ranjivošću pred životom i onim što je veće od nas.
