Mogu li se i kako zaustaviti predrasude?!

Opća skupština Ujedinjenih naroda 2000. proglasila je 18. prosinca Međunarodnim danom migranata. Desetljeće ranije, istoga nadnevka, usvojena je Konvencija o zaštiti prava migrantskih radnika i članova njihovih obitelji. Obilježavanjem toga dana podsjeća se na značajan doprinos koji migranti daju ekonomijama svojih zemalja i zemalja u koje migriraju te naglašava važnost poštivanja njihovih ljudskih prava i osiguravanja uvjeta života dostojna čovjeka.

Piše: Josip VričkoKatolički tjednik

No, u međuvremenu su se okolnosti promijenile. Drastično. Slijedom čega je Međunarodna organizacija za migracije (MOM) lani upozorila međunarodnu zajednicu da je potrebno poduzeti odlučne korake i suočiti se s uzrocima neregularnih migracija, inače će još više migranata biti izgubljeno u rukama krijumčara i trgovaca ljudima. Uz to – ili možda baš zato! – migranti su sve češće junaci crnih kronika.

Junaci crnih kronika

Početkom studenoga ove godine svijet je zapanjila vijest o terorističkom napadu u Beču, u kojemu je migrant sjevernomakedonskih albanskih korijena Kujtim Fejzulai hladnokrvno ustrijelio četiri osobe i 20 ih ranio. Dakako, taj je teroristički akt zastrašujući sam po sebi. No, gotovo jednako bez riječi ostavlja i činjenica kako se bečki terorist nekoliko mjeseci prije svoga sumanutog čina prijavio na program za podršku mladim građanima Beča, a ugovor o najmu stana potpisao je početkom svibnja. Također, Fejzulai je primao socijalnu pomoć od 917 eura. Bio je, dakle, zbrinut u svakom pogledu. A uzvratio je…

A kad smo već kod bečkog slučaja, treba podsjetiti na priču portala Klix.ba s kraja ovoga ljeta. Riječ je o Afganistancu, 20-godišnjem Umeru Attalu koji već tri godine traži put ka zemljama Europske unije, a Francuska mu je san. No, to mu nikako ne polazi za rukom, iako je, svjedoči, osam puta pokušao prijeći hrvatsku granicu. Zato su novinari s njim razgovarali u centru za prihvat migranata u Unsko-sanskoj županiji. I kao dio te migrantske priče Attal je pokazao što sve prosječan migrant nosi sa sobom kada odlazi u tzv. game, što je popularni izraz za pokušaj ilegalna prelaska granica. U njegovu se ruksaku nalaze: voda, energetska pića, sendviči, kava, čokoladice, keksi, kruh, bademi, pistacije te čiste i suhe čarape.

To je, eto, prosječni migrant. I njegov ruksak. A – „neprosječni“?! Kada je bečka policija ubila pomahnitalog terorista, u njegovu su ruksaku našli automatsku pušku, pištolj i mačetu. Na površinu je izišla i činjenica da se prije dvije godine, netom punoljetan, pokušao priključiti ISIL-u, ali je uhićen u Turskoj i zbog članstva u terorističkoj skupini osuđen na 22 mjeseca zatvorske kazne. Iz zatvora je pušten krajem 2019., prije odsluženja kompletne kazne. I, potvrdio je kasnije njegov odvjetnik, uspješno je izbjegao proces deradikalizacije.

I ministar pao na migrantima

S bečkim je zločinom korespondirala i vijest da je početkom studenoga Bosna i Hercegovina s Pakistanom potpisala Sporazum o readmisiji koji bi trebao osigurati lakšu deportaciju ilegalnih migranata kada oni uđu u BiH nastojeći se tzv. balkanskom rutom domoći Hrvatske, odnosno EU-a. Državljani Pakistana činili su inače gotovo četvrtinu ilegalnih migranata koji su od početka ove godine ušli u BiH, a rješavanje njihova statusa predstavljalo je nerješiv problem za bh. vlasti jer ih je najveći broj tvrdio kako nema nikakvih dokumenata. Istodobno nije postojao nikakav institucionalni okvir za suradnju s pakistanskim službama sigurnosti kako bi se utvrdio njihov stvarni identitet, što je, jasno, priječilo njihovu deportaciju.

Koliko je taj „slučaj“ zapravo bio kompliciran, ilustrira i to da je na njemu pao bivši ministar sigurnosti Fahrudin Radončić. A posljednji dani njegova mandata ostali su upamćeni po vrlo neugodnom srazu s pakistanskim veleposlanikom u BiH. Sad već ex-ministar tražio je da se pakistanski diplomat, zbog izbjegavanja suradnje, proglasi personom non grata. Ali bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović i šefica bh. diplomacije Bisera Turković oštro su zamjerili (povremenom) ministru sigurnosti što je skinuo diplomatske rukavice i na radikalan način nastojao riješiti pakistansku migrantsku priču. I otvoreno stali na stranu pakistanskog veleposlanika.

Znali su, dakako, to honorirati u Islamabadu, pa je Džaferoviću, koji je bio „svjedok“ Radončićevu nasljedniku Selmi Cikotiću prigodom potpisivanja Sporazuma o readmisiji, pakistanski predsjednik Arif Alvi uručio visoko državno odličje. Treba, međutim, napomenuti i kako je u pakistanskoj prijestolnici dogovoreno da bi ilegalni migranti, čiji se identitet utvrdi razmjenom biometrijskih podataka, ubuduće trebali biti deportirani posebnim letovima na relaciji Islamabad – Sarajevo. Nema, pak, podataka je li ova zračna veza profunkcionirala, tako da kao jedina stečevina summita iz Islamabada ostaje Džaferovićevo odlikovanje.

Narod uzima stvar u svoje ruke?!

S kojim, uvjerili smo se ubrzo na drastičan način, nisu prestali problemi s (ilegalnim) migrantima. Naime, 17. studenoga u sarajevskom predgrađu Otes (kod Ilidže) trojica su migranata nožem napala mještane. U ovom napadu ubijen je jedan 36-godišnji državljanin BiH, dok su još dvije osobe ozlijeđene. Dan poslije ovoga zločina građani su organizirali prosvjede, a osobito je znakovita bila izjava jednog od prosvjednika: „Izgleda da je došlo vrijeme da narod mora uzeti stvar u svoje ruke, a mi to ne želimo. Tražimo od nadležnih da žurno i na sve moguće načine prije svega sklone migrante s ulica, smjeste ih u kampove, a potom ispitaju zašto su oni ovdje, što žele i što rade. Što će njima noževi u slobodnoj zemlji. Voda nam je došla preko glave i ovo trpjeti nećemo.“

Uz to, doznali smo i kako se od planiranih 300 do 500 migranata, na Ilidži nalazi već njih oko 3 000. Nije to, ipak, naročito ganulo Cikotića koji je (tek) kazao kako Ministarstvo sigurnosti nije nadležno te kako (samo) dijeli zabrinutost s građanima zbog ilidžanskog zločina. Zanimljivo, kada je krajem studenoga objavljena snimka (navodnog) brutalnog postupanja hrvatske policije, Radončićev je nasljednik pokazao zabrinutost i za prve susjede najavivši kako će se sigurnosni elementi Hrvatske suočiti s ozbiljnim posljedicama. Njegova se prognoza, kao i obično, nije pokazala točnom. Znakovito je, međutim, da je Cikotić potpuno ignorirao tumačenje toga slučaja njegova hrvatskog kolege Davora Božinovića koji je naglasio kako je Hrvatska suočena s drugim po redu ozbiljnijim valom neutemeljenih optužbi na račun hrvatske policije.

Bosanskohercegovački (medijski) valovi

„Prvi je val bio uoči donošenja odluke o ispunjavanju tehničkih uvjeta za pristupanje schengenskom prostoru, kao i tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije. A oba navedena vala optužbi dolaze iz iste ‘kuhinje’, odnosno niza nevladinih organizacija koje su djelovale, odnosno još uvijek djeluju na području Bosne i Hercegovine, dok nijedna od njih ne djeluje na području Republike Hrvatske“, kazao je hrvatski ministar sigurnosti.

A njegov bh. kolega vjeruje kako se za njegova (kratkog) mandata migrantska kriza polako rješava. „U posljednja tri mjeseca, otkako sam na čelu Ministarstva sigurnosti, broj migranata koji se kretao od 11 000 do 13 000 spušten je na 5 500 do 7 000“, pohvalio se prošlog mjeseca medijima, pošteno, ipak priznavši kako migrantske rute, koje su išle preko Srbije u BiH, sada idu i preko Rumunjske jer je bosanska ruta postala sve manje sigurna.

Važno je, dakako, što ministar – još ako je sigurnosti! – svjedoči. Poglavito i ako mu je tumačenje optimistično. No, važna je i prevladavajuća percepcija javnosti, a ona je, u okolnostima kada o migrantima sve više čitamo u breaking news, takva da situacija nije ništa bolja. Mada treba kazati i kako mediji – takvo je (društveno) ozračje – više pozornosti posvećuju negativnim primjerima. Zato, vratimo se „bečkom slučaju kako bismo pokazali dvije migrantske priče. Beč se suočio s teroristom Fejzulaiem, ali istodobno je doživio i drugu sliku – dvojica neustrašivih MMA boraca turskog podrijetla s privremenom bečkom adresom od hladnokrvnog ubojice spasili su staricu i ranjena policajca sklonivši ih na sigurno, postavši tako (austrijski) heroji.

Kabinetska zapažanja

Nakon čega bečki psihoterapeut dr. Ewaldom Höldom vjeruje kako će Bečani od sada preciznije gledati, ne samo odakle netko dolazi i je li riječ o Austrijancu ili doseljeniku, nego i kakav je tko čovjek, što je pozitivan pomak u otklanjanju predrasuda i strahova prema strancima.

Što se toga tiče, Vijeće Europe je već (lani) honoriralo bosanskohercegovački pozitivan pomak. „Bosna i Hercegovina je usvojila uistinu humanitaran pristup primajući tisuće izbjeglica i migranata u zemlju respektirajući njihovu slobodu kretanja, pri tome ulažući napore osigurati smještaj i hranu za sve njih. Solidarnost i napori lokalne zajednice, uzimajući u obzir tešku ekonomsku situaciju, vrijedni su pažnje“, kaže se u izvješću iz Bruxellesa.

Dobro je da nas (makar) netko hvali. Dojam je, međutim, kako je briselski papir rađen kabinetski. A trebalo je izići (malo) i na teren – od Ilidže, preko Velike Kladuše do Bihaća…