Mnogi bi se trebali stidjeti

Prvih dana svakog u mjesecu pred viteškom poštom, već od ranih jutarnjih sati, okupljaju se umirovljenici nadajući se da je njihova mirovina „legla“ i da će je moći podići. Ovoga kolovoza, nešto su „zakasnili“ s dolaskom pred poštu, zbog vikenda, pa je okupljanje počelo u rano jutro ponedjeljka.

„Rekli su nam da će mirovina biti danas, sa sada nam kažu da mirovina još nije uplaćena. Mogla bi biti tijekom dana, a što ću, čekat ću, teško mi se vratiti kući pa opet sutra dolaziti“, kaže za vitezz.info jedan umirovljenik koji kaže da je pred poštu došao odmah iza 7 iako pošta počinje s radom u 8 sati.

Kolika je mirovina, pitamo ga.

„Sramota me reći, meni i „babi“ (supruga op.a.) dotraje petnaestak dana, ako je sreća pa ne treba lijekove kupovati i dvadeset i koji dan više. A kada se sve potroši, e onda plaći „laj na mjesec“ na sudbinu, na siromaštvo u kojemu se nalazimo nakon 40 godina teškoga rada. Bože sačuvaj!

U razgovor se uključuje drugi umirovljenik i kaže:

„Novinaru, smiješ li napisati što se sve u ovoj državi događa. Evo, mi ovdje čekamo, ja već i više od tri sata, tu crkavicu, tu crkavicu će primiti svi koje ovdje vidiš, od 250 300, neki čak i nešto više od 400 KM. Blago njima. A ovih dana saznajemo da oni najbolje plaćeni u državnim službama, znači država snažna, moćna pa svoje djelatnike dobro plaća, oni kojim smo mi, ovim žuljevitim rukama sve omogućili, školovanje, glasovali za njih, bez ikakvog srama primaju, kako se ono zove…, ono za godišnji odmor, regres, jest, jest,  u iznosima od kojih nas glava boli – od 1.500, pa čak do 2.200 KM. Majko moja mila. Za odmor oni dobiju naših četiri, pet, šest… mirovina. Pa kud to vodi, pitaj ih molim te. Ima li, bar netko od njih obraza pa reći – ljudi moji, ovo nije uredu što mi radimo. Znam, da se to dogoditi neće, napiši ipak, kad te molimo, možda se nekomu obraz i zacrveni. Pa nisu valjda svi debelokošci, bez obraza?.

„Nemoj tako, Mato moj, uključuje se treći. Pa ti ljudi nakon teškoga rada i truda, teške i zamorne borbe za nas, za naše bolje sutra, moraju i predahnuti, odmoriti se, kaže ironično. „Čekam već četiri sata ovu sramotno malu penziju a ne znam hoću li je danas (ponedjeljak) i dočekati. A vjeruj mi, moj novinaru, u džepu nemam ni marku da se kombijem vratim u Večerisku.

Kaže, smireno, moglo bi se reći, a bijes mu iz očiju viri i još jednom „nastupa“:

„Sutra, prekosutra će i oni u mirovinu, ali u njih neće biti crkavice. Tvrde neki i više od 2.000 tisuće KM. Čime su to oni zaslužili, neka ovako potraje još koju godine pa će sami ostati u ovoj državi, neće imati komu „maslati“ pred izbore. Mi ćemo pomrijeti, a mladi svakako bježe glavom bez obzira. I sami će sebi biti i svrha i potreba. Ako do tada ove države i bude, države za koju je toliko krvi proliveno“.

Na sreću, većina onih strpljivi svoju su crkavicu dobili tijekom ponedjeljka, drugi će u utorak, srijedu, a do kada će potrajati…? A zna se, da ove jadikovke, tužne, da tužnije ne mogu biti, baš ništa neće promijeniti pa i ako ugledaju svjetlo dana. No lakše je kad se čovjek izjada i misli da će to njegovo jadikovanje probuditi svijest oni koji su „u svom  filmu“ i muku i neimaštinu drugih ne vide, ili ne žele vidjeti.

Prethodni članakLujo Ilić (GOŠK): Bit ćemo iznenađenje prvenstva
Sljedeći članakPrijatelji iz prve generacije viteških karataša