U utorak, 1. ožujka u dvorani Caritasovog doma u župi Sv. Josipa održana je tribina na temu: „Opraštanje, instrumentalizacija prošlosti i viktimizacija“, koju je održala profesorica moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu dr. Zorica Maros.
Na početku sve nazočne pozdravila je moderatorica tribine s. Gabrijela Hrgić: „Ponovno smo zajedno i vjerujem otvorena srca čuti, razumjeti, učiti i na kraju živjeti ono o čemu slušamo i razgovaramo. Usuđujem se reći da je prva tribina bila svojevrsni uvod u ovu drugu tribinu s temom: Opraštanje, instrumentalizacija prošlosti i viktimizacija. A i da ova najavljena tema odgovara vremenu i trenutku koji živimo.“
Na samom početku prof. Maros izrazila je zahvalnost za poziv i radost da baš na ovaj dan kad država Bosna i Hercegovina slavi Dan neovisnosti može govoriti o ovoj temi koja je od krucijalne važnosti za društvo, te u uvodnom dijelu predavanja kazala: „Oprost je jedan od temeljnih postulata kršćanske vjere. Čin ljubavi prema neprijatelju, a onda znak raspoznavanja kršćanina“. Također se zapitala: „No, nije li ovaj zahtjev prevelik teret za ljudsku narav? Nije li s tim zahtjevom Bog precijenio čovjeka i podcijenio moć ljudske patnje i mržnje? Osim toga, što se oprašta, tko oprašta, komu? Protivi li se oprost pravdi, traži li oprost zaborav, može li se oprostiti u ime žrtava?“
Kako je profesorica Maros naglasila, nužan širi kontekst odgovora na ovakva pitanja je fenomen kolektivnog pamćenja i njemu pripadajući fenomeni viktimizacije i transgenercijskog prijenosa pamćenja. Jedan od uzroka rata u 90-tim bio je upravo zlouporaba kolektivnog pamćenja i s njime povezani fenomeni „ispravljanja prošlosti“, viktimizacije i transgeneracijskog prijenosa pamćenja. Kako se u našem društvu ideologija rata samo premjestila na društveno-političku scenu i kako se naše društvo i danas nalazi pod jakim utjecajem spomenutih fenomena, govor o mogućnosti oprosta prof. Maros smatra nužnim za izgradnju zdravog, pravednog sekularnog društva. Društva čija temeljna odrednica neće biti nepremostiva i duboka podjela na žrtve i počinitelje.
„Oprost je unutarnje ozdravljenje žrtve. Moć žrtve, moć njezine slobode da se izdigne iznad podnesena zla. Oprostom je stoga i ozdravljenje žrtve i mogućnost pobjede samog zla, mogućnost prekida kruga „ispravljanja prošlosti“ novim zločinima. Budući da je oprost moć žrtve, njezin dar, on ne smije i ne može biti uvjetovan ni sa čime: ni s pravdom, ni kaznom zločinca, ni zaboravom. Oprost je način činjenja pravde tamo gdje je ona nemoćna. Oprost ne traži zaborav, jer ono što je zaboravljeno ne treba biti oprošteno. I na koncu, ako se može mrziti u ime žrtava i u njihovo ime „ispravljati prošlost“, zašto se onda ne može u njihovo ime oprostiti“, zapitala se prof. Maros, dometnuvši kako iz kršćanske pozicije oprost se odnosi ne samo na žrtvu i počinitelja, nego na samu stvarnost zla.
„Oprost prekida oponašajuću moć zla. On uništava samo zlo. Oprost znači ne dopustiti zlu da te uvede u svoju logiku djelovanja“, zaključila je.
Potom su neki od nazočnih postavljali pitanja prof. Maros, davši i svoj osvrt na dragocjeno izlaganje i temu s naglaskom na pojedinca i naše društvo.
D.T., J.Vr.,KT
