Mirsad Kebo – nekome junak, nekome izdajica

Je li, konačno, uzburkana političko-policijsko-pravosudna smrdljiva baruština kada su u pitanju zločini počinjeni tijekom rata na cijelom području BiH od strane sve tri nacionalne vojske, a ne samo dvije kako se uporno tvrdilo i propagiralo s bošnjačke političke, društvene i medijske scene. Jesu li tu baruštinu uzburkali istupi i ponuđeni dokazi koje po ovom pitanju čini i nudi istaknuti bošnjački političar, ranije istaknuti član SDA, sada nestranački, a i dalje ugledni i utjecajni dužnosnik, Mirsad Kebo. Jer, kada takva osoba direktno i konkretno „ubada“ u zločinačko gnijezdo Armije BiH, u zločine koje su nad Srbima i Hrvatima počinili njegovi sunarodnjaci, pripadnici A BiH i mudžahedini koji su krvožedno borili i zločine činili „u ime Alaha, protiv bezbožnih vlaha“, onda to ima, nedvojbeno, i dodatnu težinu.

A hrabri Kebo, jer za ovo što čini hrabrost zaista i treba, govori otvoreno, dokumentirano, ukazuje prstom na visokopozicionirane dužnosnike bošnjačkog naroda (SDA), na Šefika Džaferovića u ratu načelnika CDB za zeničku regiju, Aliju Izetbegovića, u ratu nelegalnog predsjednika Predsjedništva nepostojeće Republike BiH…, na neke sadašnjih dužnosnika IVZ…! Upire prstom u visokog predstavnika u BiH, Valentina Inzka kojega je o mnogo čemu dokumentirano izvijestio, o zloćinima i korupciji prije svega, a on uzvratio šutnjom, na tijela vlasti u Sarajevu koji su velikom broju, čak više od stotinu, pripadnika zloglasne postrojbe El mudžahid „dali ime i prezime“, lažni identitet, kroz lažne i falsificirane dokumente. Prozvao je Kebo i tužilaštva i sudove označivši pojedine tužitelje nesposobnim, a neke zlonamjernim, podanicima struktura vlasti koji predmete drže u ladicama odavno pokrivenim prašinom ili pak namjerno čine formalne propuste pa predmeti „padaju“ na drugostupanjskim instancama.

Naglasio je Kebo kako će se, u takvim „igrama“ i manipulacijama, u različitim tretiranjima žrtve i zločina, dodatno zakomplicirati ionako kompleksni međunacionalni odnos, te na traženje (Šefik Džaferović) njegove odgovornosti, kao i odgovornosti onih koji su mu dali te kompromitirajuće dokumente koji će, kako je navodno Džaferović kazao, nanijeti veliku štetu bošnjačkom narodu. Uz to, označen je i izdajnikom svog bošnjačkog naroda.

Iako je u subotu (10. siječnja) navečer, u svojstvu gosta na RTRS-a (u nedjelju je emisija reprizirana) Kebo govorio o „grijesima struktura vlasti“ (SDA) i zločina pripadnika A BiH i mudžahedina iz 7, muslimanske brigade koja je bila pod direktnim zapovjedništvom Alije Izetbegovića, nad zarobljenim pripadnicima srpske vojske i srpskih civila na području zone odgovornosti 3. korpusa gdje su počinjeni stravični zločini (Vozuća, Ozren…), njegovo izlaganje i odgovori na pitanja voditeljice, uzburkali su duhove i u srednjoj Bosni, među Hrvatima. Jer, tvrde Hrvati s tog područja, ako se igdje može govoriti o nekažnjenim zločinima, ne negirajući zločine nad Srbima u Vozući i na Ozrenu, a zna se da su tu srpska odrubljena glava plaćala 50 a zarobljeni kalašnjikov 100 maraka., onda je to područje srednje Bosne i zločini počinjeni nad Hrvatima na tom području. A zanimljivo je, i indikativno, da su i jedno i drugo područje, u vrijeme kada su i počinjeni najveći zločini, posjećivali Alija Izetbegović i Šefik Džaferović. A sada se Hrvati srednje Bosne pitaju ( nadaju se) hoće li se, nakon što je Mirsad Kebo ispustio „duha iz godinama hermetički zatvorene boce“, i klupko zločina počinjenih nad Hrvatima u srednjoj Bosni, u ratu i poraću, konačno početi odmotavati?.

A zločini su brojni, kao i dokazi koje, bar do sada, nitko od nadležnih nije htio ni čuti, ni vidjeti. A samo u proteklih 18 dana, 22. prosinca prošle godine i 9. siječnja ove, obilježene su dvije godišnjice dva strašna zločina u Križančevu Selu i u Buhinim Kućama, nadomak Viteza, gdje je, uz 46 poginulih vojnika, u samo ta dva dana, na ta dva stratišta zarobljeno, masakrirano i ubijeno 39 pripadnika HVO-a i šestoro civila. Procesuiranje čekaju i zločini u Maljinama, selu u travničkoj župi Guča Gora, gdje su 8. lipnja 1993. strijeljano 37 zarobljenih vojnika, ranjenika i civila. Preživjeli, a trojica su, spremni su svjedočiti. Samo tog 8. lipnja iz općine Travnik prognano je 15 tisuća Hrvata, njihovi su domovi opljačkani, a više tisuća kuća zapaljeno i srušeno. Tog 8. lipnja Sarafini Lauš, u neposrednoj blizini obiteljske kuće u Čuklama, u župi Brajkovići, ubijen je suprug i trojica sinova. Sarafina, već godinama, jasno i glasno ukazuje na dvojicu susjeda, koje ne optužuje za zločin, ali tvrdi da su oni bili direktno upleteni u njihovo odvođenje i stradanje. No, na takve iskaze nitko ništa ne poduzima? Iz župa Guča Gora i Brajkovići tog 8. lipnja prognani su svi Hrvati, njih više od 8 tisuća,a u selima Čukle i Orašac mudžahedini su vršili ritualna klanja zarobljenih civila hrvatske nacionalnosti.

Zašto nisu procesuirani zločini počinjeni u Zenici, u selima Šušanj, Bilivode, u gradu, u Čajdrašu…, ili pak zločini činjeni u logorima Muzička škola, u prostoru Kazneno popravnog doma…?

Zašto nije procesuiran Dževad Mlaćo, gospodar života i smrti u Bugojnu iz kojega je prognano 15 tisuća Hrvata od nešto manje od 16 tisuća koliko ih je prije rata tu živjelo? Kakva je sudbina 20 bugojanskih intelektualaca hrvatske nacionalnosti odvedenih iz logora Armije BiH (u Bugojnu ih je bilo čak 12) ?. Njihova sudbina je službeno još uvije nepoznata. Međutim, iz službene korespodencije zapovjednika A BiH u Bugojnu (sektor Jugo-zapad), Selme Cikotića, kasnije ministra obrane BiH i zapovjednika 3. korpusa A BiH, sa sjedištem u Zenici, Envera Hadihasanovića, potpuno je jasno da za sudbinu te dvadesetorice Hrvata iz Bugojna znaju ova dvojica tada (i kasnije) visokopozicioniranih zapovjednika Armije BiH. Istina, već dugi niz godina tijela ovih Bugojanaca se traže, ali ne i zločinci i nalogodavci do kojih, prema dostupnim dokazima, nije teško doći.

Niz drugih zločina počinjenih nad Hrvatima na srednjobosanskom području u ratu i u poraću ovaj put nismo ni spomenuli, jer to novinarski prostor jednostavno ne dozvoljava. Međutim, možda i čudno zvuči da se, nakon mnogo godina šutnje i nerada nadležnih organa kada su u pitanju procesuiranja zločina počinjenih nad Hrvatima u srednjoj Bosni, nada budi istupom hrabrog Mirsada Kebe. Jer, riječ je o uglednom bošnjačkom političaru koji je, što je za BiH do sada bilo nezamislivo, uzburkao duhove zla, pokazao na osinjak zločina, pa se sada Hrvati s područja srednje Bosne, s pravom nadaju (?) da će pravda konačno zakucati i na vrata egzekutora i njihovih nalogodavaca i zaštitnika. Hoće li?

Prethodni članakPapa Franjo u posjetu Bosni i Hercegovini
Sljedeći članakNogometaši Viteza kompletirali redove, stigli Branković i Barišić