Na naš redakcijski mail stiglo je pismo, odnosno promišljanje jedne naše sugrađanke, maturantice, odnosno sada već buduće studentice, pod nazivom “Korak koji ne može učiniti nitko osim nas”. Pročitajte…
“Stigli smo do kraja – četiri godine sreće i tuge, uspona i padova. Nema tu puno riječi. Samo uspomene. Odličnih, dobrih i onih manje dobrih ocjena. Ali, ostavit ću to sad na stranu.
Svaka generacija maturanata se razlikuje od prethodne, ali sve nas muči jedno pitanje: „Što i kamo dalje?“, „Hoćemo li studirati?“ „Hoćemo li imati posla nakon završetka studija ili srednje škole?“. Sve su to pitanja koja muče nas maturante. Svjesni smo situacije u državi, mnogi ljudi odlaze raditi vani, trbuhom za kruhom kako bi svojoj obitelji osigurali što bolji život, jer ovdje to ne mogu naći. Mnogi od nas će i otići, neće im biti lako ostaviti svoju obitelj, prijatelje koje su stekli, prve ljubavi.
Neki će i studirati u Bosni i Hercegovini, u Republici Hrvatskoj ili u nekoj drugoj europskoj zemlji, odabrati će svatko svoj životni put. I upravo je sam odabir „Što i kamo dalje?“ korak koji ne može učiniti nitko osim nas samih. Od nas sve ovisi. Jer, mi smo proljeće ove zemlje i grada, mladi koji ćemo posaditi usjeve čije će plodove generacije poslije nas ubrati, ipak netko treba učiniti taj prvi korak – to smo mi. I neka nas uvijek ista želja vodi kroz život – želja da se vratimo u naš grad, da ne budemo nečija druga snaga, da se ostvarimo u svom gradu.
Jer, naš grad će nas uvijek čekati raširenih ruku kao majka svoje dijete i bit će tu za nas bilo kada.”
Paula Žuljević, maturantica IV – 1 odjeljenja Gimnazije Vitez
