KOLUMNA ZVONIMIRA ČILIĆA: Fra Mirkova lutanja i Cerićeve laži i nebuloze

Prije četiri dana, 11. rujna obilježena je dvadeseta godišnjica koordiniranog terorističkog napada na Sjedinjene Američke Države. Naime, pripadnici terorističke mreže militantnih islamističkih organizacija, njih 19 prema američkim izvorima, oteli su 4 američka putnička zrakoplova (s putnicima)  i s njima tog 11. rujna 2001. godine počinili strašan teroristički čin.

Dva su zrakoplova, u samo dvadesetak minuta razmaka, udarili u Svjetski trgovački centar (WTC), u dva nebodera blizanca kako su ih zvali, simbole graditeljstva i moći SAD-a, najveće, najbogatije i najmoćnije sile svijeta. Vrlo brzo oba nebodera su se srušila i u smrt odnijela blizu 3 tisuće nedužnih života – putnika u zrakoplovima, zaposlenika Centra, posjetitelja, policajaca, vatrogasaca.

Treći je zrakoplov udario je u Pentagon, sjedište Ministarstva obrane SAD-a u saveznoj državi Virginiji, dok se četvrti zrakoplov srušio u Saveznoj državi Pennsylvaniji, nakon što su putnici pružili otpor otmičarima.

Oštećene su i brojne druge zgrade na Mannhatnu a osim strašnog broja nedužnih žrtava pričinjena je i ogromna materijalna šteta koja je, prema američkim izvorima, više tisuća milijardi američkih dolara.

Petorici zarobljenih iz tima organizatora zločina na čelu s mozgom organizacije, Malidom Šeikom Mohamedom, koji su već 15godina u zatvoru u američkoj vojnoj bazi Guantanamo  na Kubi počelo je suđenje uoči dvadesete godišnjice počinjenog zločina, napada na SAD.

Američki izvori, tajne službe, navode i neka imena poginulih atentatora i nekih članova organizacije i pomagača terorističkog čina. Spominju se i imena trojice ili četvorice koji su ratno vrijeme i jedno vrijeme poraća proveli u Bosni i Hercegovini. A od 19 po imenima nabrojanih čak petnaestorica su državljani Saudijske Arabije, države prijatelja Sjedinjenih Američki Država.

Taj podatak, u Bosni baš nikoga nije iznenadio, misleći na Hrvate i Srbe. Jer, postrojba El mudžahid  iz 7 muslimanske brigade 3. korpusa Armije BiH počinila je desetke teških, strašnih zločina – Miletići, Vozuća, Ozren, Maljine, Ćukle, Orašac, Zabilje…, pa nije ni čudo što je u Bosni školovani mudžahedinski kadar našao mjesto i u velikom terorističkom napadu na SAD. Uostalom uskoro ćemo znati i više detalja jer Kongres SAD-a, rodbina poginulih i američka javnost traži da se na svjetlo dana podastru svi dokumenti o ovom strašnom zločinu koji, za sada, stoje u ladicama najviših organa tajnih službi SAD-a..

No, o ovom događaju, najubitačnijem napadu ikad počinjenom protiv SAD-a, pisalo se, piše se i još će se godinama pisati, a u ovom tekstu mi ćemo se osvrnuti na neke događaje i osobe sudionike vjerske i nacionalne svečanosti održane u Bugojnu, 3 dana nakon terorističkog napada na SAD, u petak 14. rujna 2001. godine. Naime, taj  je dan bio  proglašen danom žalosti za žrtve terorističkog napada na SAD. Tadašnji predsjednik SAD-a George W. Bush proglasio je 14. rujna 2001. “Nacionalnim danom molitve i sjećanja”. Dan žalosti obilježavao se diljem svijeta dostojanstveno, s dužnim pijetetom. Kada je Bosna u pitanju, negdje je obilježen baš tako, negdje „reda radi“, a u Bugojnu nikako. Jer, tog je dana u Bugojnu organizirana velika svečanost otvaranja velike velelijepe džamije i Centra kulture koji nose ime „Princeza el-Dževehera el-Ibrahim“, vrijednosti preko 5 milijuna KM. Da bi zainteresirani čitatelji dobili pravu sliku te velike svečanosti donosimo tekst s lica mjesta autora potpisnika i ovoga članka, a objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji dan nakon te velike svečanosti i u knjizi „Ljudi i vrijeme“ tiskane 2016. godine, nakladnika HKD Napredak Vitez bi Matica Hrvatska Mostar.

Na ovoj svečanosti na kojoj je bilo više tisuća okupljenih, uglavnom  vjernika muslimana, bila su i dvojica Hrvata katolika. Autor ovih tekstova i uvaženi gost svečanosti, bugojanski župnik župe Sv Ante, fra Mirko Majdandžić U nastavku teksta mi ćemo nešto više reći o poglavaru IVZ reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića i bugojanskog župnika fra Mirka Majdandžića.

Po mnogima, dio obraćanja poglavara IVZ u BiH, dr. Cerića, bio je skandalozan, no neka sud donesu naši čitatelji o dijelu njegovog govora na ovoj svečanosti koji donosimo u prethodnom tekstu.

No cijelo poratno vrijeme dr. Cerić pokazuje, uopće ne krijući, ekstremizam i radikalni islamizam. Posebno mu je slatko „olajavanje“ – laži, konstrukcije, izmišljotine… upućivane na račun Hrvata i Hrvatske. Na pokojnog dr. Franje Tuđmana, na  Hrvate u BiH koje bi, a nikako mu ne uspijeva, podijelio na dobre, državotvorne i one zločeste iz Hercegovine koje u propast vodi HDZ na čelu s Draganom Čovićem. A ako je o „zločestim“ riječ kako to naglašava dr. Cerić, svi smo mi Hrvati u Bosni i Hercegovini „zločesti“, jer svi zajedno želimo biti ravnopravni s ostala dva naroda u  našoj domovini Bosni i Hercegovini. I ništa više niti išta manje.

Nedavno vrli dr. Cerić uputi „pitanje“ Hrvatima. „Hrvati javite nam što ste odlučili – da nastavite cviliti bez razloga ili ste odlučili da se civilizirano ponašate u duhu „hrvatske kulture“ ako nešto od toga još uvijek ima“. To  Cerić objavi na svom facebook profilu. U nastavku poručuje Čoviću da u Bosni ne postoji hrvatsko, već postoji samo hadeze-Čovićevo pitanje koje opterećuje Hrvate u Bosni politički i moralno. HDZ je uvijek živio u sjeni Tuđman-Miloševićevske podjele BiH iz Karađorđeva“.

Gospodine Ceriću, u dilemi sam da li ovaj prefiks uz vaše prezime uopće pristaje, no poručuju vam Hrvati iz Bosne i Hercegovine, nikada nisu cvilili pa ne cvile ni sada. Gdje ste to vi takve upoznali? Kroz stoljeća prolazili smo mi i daleko teža vremena, teško nam je bilo, krvarili smo, borili se i ostajali i opstajali. Tako će, na vašu veliku žalost, biti i ubuduće. A  nemojte vi, molim vas, govoriti o kulturi, posebno ne o hrvatskoj. O vašoj kulturi govori ova terminologija koju koristite u svojim objavama. Jeste li ikada čuli, pročitali neki tekst, poruku, izvješće od, recimo, kardinala Vinka Puljića, biskupa Pere Sudara, provincijala fra Joze Marinčića… s terminologijom koju vi koristite?! Niste i nikada nećete, jer oni su Hrvati školovani u hrvatskom i katoličkom kulturnom miljeu. Kako vas nije stid lupetati o Karađorđevu, o podjeli Bosne i Hercegovine?! Jeste li možda bili tamo na susretu dr. Tuđmana i Miloševića ili ste stenogram pročitali, ako ga uopće ima? Ma prestanite lupetati, a uostalom tko ste vi da nama Hrvatima postavljate kojekakva nebulozna pitanje. Tko ste? Za nas Hrvate, u Bosni i Hercegovini, nitko i ništa!

A naš (koliko?) fra Mirko Majdandžić, fra Mirkec kako ga od milja zovu njegovi prijatelji. Vidjelo se, u lijepom društvu u Bugojnu tog 15. rujna 2001. godine fra Mirko se lijepo osjećao. Nije ga bila briga što  su džamija i kulturni centar  izgrađeni na zemlji u komunističkom sustavu oduzetoj Hrvatima. Žalili su se Hrvati, tražili, novinari pisali, ali nije vrijedilo. Fra Mirko nikada o tome  ni riječi nikada javno nije progovorio. Nije se  javno, ni tada, a i nikada oglasio ni vezano za pamflet-brošuru  tiskanu u Dnevnom Avazu dan uoći ove velike svečanosti, o skoro pa čistom muslimanskom Bugojnu, o čemu se govori u prethodnom tekstu objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji. Nikada fra Mirko nije javno komentirao strašna stradanja Hrvata u ovome gradu, o ubijenim nestalim, o četrnaest logora A BiH za Hrvate u vrijeme rata u Bugojnu..

Međutim fra Mirko nije uvijek šutio, nego je često svojim izjavama, porukama bošnjačke laži pretvarao u istine. Recimo,  govorio je kako  su  Hrvati iz Vareša, Kaknja, Kraljeve Sudjeske… sami dragovoljno otišli, a ne da su protjerani, opljačkani. Fra Mirko je bio (valjda proces još traje) vrijedni, relevantni (?) svjedok „zlatnom ljiljanu“ Draganu Vikiću, zapovjedniku postrojbe Vojne policije A BiH, čiji su pripadnici činili zločine.

U fojničkom samostanu dok je bio gvardijan, primio je u posjet drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića, alias Sejdu Bajramovića, zlatnog Ljiljana A BiH čiji su Komšićevi suborci 1993. ubili  u samostanu dvojicu braće franjevaca. Sa Sejdom Bajramovićem bio je i Bugojanac Vlatko Glavaš, koji također nikada i nigdje ni riječi nije prozborio o stradanju svojih sunarodnjaka i sugrađana u Bugojnu,. A sva trojica su česti gosti, miljenici, bošnjačkih medija.

Međutim, nakon što je proteklih mjeseci nekoliko hrvatskih portala u BiH „oplelo“ po fra Mirku i njemu, kako reče jedan Hrvat iz njegove rodne Busovače, „iz g….. dođe u glavu“. Naime, fra Mirko u intervju njemačkom radiju na hrvatskom jeziku Deutsche Welle  uz niz nebuloza, bezveznih izjava o konstatacija. kazao kako je prije nekoliko dana prošao  „cestom preko Rostova, tamo se traži gdje su zakopani pobijeni Hrvati iz Bugojna: „Nema šanse da Bošnjaci Bugojna, poput Mlaće ne znaju gdje su njihove kosti, kao ni ministar Selmo Cikotić…“.

Tako naš fra Mirko otkri Ameriku. A o tim nestalim bugojanskim intelektualcima godinama se govori piše, kopa se, traže se posmrtni ostaci, a fra Mirko nakon više od 28 godina iznese svoj mudri zaključak.

U tom intervju fra Mirko brani zlatnog ljiljana, Željka Komšića, alias  – Sejdu Bajramovića –  onako sentimentalno, prijateljski. Kaže fra Mirko kako su mu Hrvati „psovali mater, spominjali roditelje, što njega imam primati u samostanu. On je moj ratni i poratni drug, mi smo zajedno igrali lopte“. Blago tebi fra Mirko! Nije mala stvar „igrati lopte“ sa zlatnim ljiljanom, s članom Predsjedništva BiH, povremeno i Predsjednikom sretne nam BiH.

Briga tebe fra Mirko što tvoj prijatelj već godinama s nama Hrvatima „igra lopte“. Šutira, faulira, pljuje po nama, zaslužuje crvene kartone već odavno… ali ga ni VAR soba ne može isključiti, iako su u njoj i ugledni „suci“ kao što su , recimo, Elmedin Konaković, Fahrudin Radončić, od ranije Haris Silajdžić, a odnedavno i visoki predstavnik Christian Schmidt.

Istina, kaže fra Mirko, kako nije ispravno da on bude član Predsjedništva BiH. „Hrvati neka“, kaže fra Mirko „ izaberu konja, hoće da ih konj predstavlja, ali oni su ga izabrali“.

Fra Mirko, nama Hrvatima drugi su  birali „konje“ u županijama, na  federalnoj i državnoj razini. Birali su nam, u konkretnom slučaju, sarajevskog „šibicara“, koji je, unatoč svemu, tvoj prijatelj. Fra Mirko drži se ti svog zvanja, kani se ćorava posla jer što više govoriš sve više potvrđuješ da si izgubljen slučaj. A kada je Bugojno u pitanju i stradanje Hrvata u njemu, mogao si dosta toga saznati od svog prethodnika u bugojanskoj župi, svog sugrađanina po rođenju,  starijeg i obrazovanijeg, fra Janka Ljubasa koji je u Bugojnu proveo predratno, ratno i poratno vrijeme (bio je župnik više od 7 godina) i napisao vrijednu knjigu punu dokumenata i argumenata. Knjiga nosi naziv „U kandžama zla“ – Fratrov ratni dnevnik u Bugojnu devedeset i neke. Možeš, trebao bi, pročitati i knjigu, vrijednog dokumentarnog karaktera, autora Bugojanca Josipa Kalaice. Iako može zvučati prepotentno ipak ću ti preporučiti i svoju knjigu „Ljudi i vrijeme“ u kojoj ćeš naći više  tekstova o zločinima nad Hrvatima Bugojna u proteklom ratu. Čitaj i uči, bolje ti je, jer ćeš se, možda i osloboditi kompleksa manje vrijednosti, jer  vidljivo je koliko si „žedan“ bošnjačkih medija, koliko ti znače „velikani“, zlatni ljiljani, kojekakvi „komšići“, „vikići“, svečanosti kakva je bila u Bugojnu prije dvadeset i osam godina.

Zvonimir Čilić / Vitez.info

Tekst objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 2001. godine

VJERSKE SVEČANOSTI U BUGOJNU

Bugojanski su muslimani i pridošli iz drugih krajeva BiH, ali i iz arapskih zemalja, u petak uživali u svečanosti otvaranja velike džamije i kulturnog centra koji nosi ime “Princeza el – Dževehera el – Ibrahim“. Okupilo ih se više tisuća, a čitava svečanost, i grad Bugojno, odisali su Orijentom. A kako i ne bi kad je izgradnju ovog impozantnog objekta, čija vrijednost, tvrdi se, premašila 5 milijuna maraka, financirala Saudijska Arabija, čije princeze ovaj Islamski centar i nosi ime. Uz to, pokrovitelj svečanosti bio je saudijski princ Abdul – Aziz bin Abdul – Aziz Sauda, dok je sam čin otvaranja centra, uz pratnju poglavara Islamske Zajednice u BiH, reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića, obavio Abdullah bin Abdul-Muhsin et – Turki, generalni tajnik Lige islamskih zemalja.

Svečanosti je prisustvovao veliki broj dužnosnika veleposlanstava arapskih zemalja u BiH, većina njih bila je u tradicijskim i živopisnim nošnjama, a nije nedostajalo ni “novokomponiranih“ Bošnjaka (mudžahedina) koji su, nakon rata i sudjelovanja u njemu, na tko zna (?) koji način stekli pravo na državljanstvo BiH. ako se tomu doda da je čitavo vrijeme, izuzme li se vrijeme molitve, preko moćnih zvučnika emitirana orijentalna glazba, naravno na arapskom jeziku, onda nije ni čudo što je sve mirisalo po Orijentu. No, sve je to dio islamske kulture i to nikome ne bi trebalo smetati.

Međutim, u svemu ovome Hrvati iz Bugojna još jednom su se, po tko zna koji put, osjetili i uvrijeđenim i poniženim. Naravno, ne radi izgradnje Islamskog centra i tim povodom priređene svečanosti. Razlozi su, svakako, druge prirode i oni govore da su Hrvati Bugojna u svakom pogledu u ovom gradu u podređenom položaju, čemu svojom neodlučnošću i neobjektivnošću ponajviše doprinosi međunarodna zajednica. Upravo ti međunarodni dužnosnici koji u BiH “vedre i oblače“, na mnogo što činjenog na štetu Hrvata gledali su i gledaju blagonaklono, ili namjerno nisu htjeli vidjeti.

Naime, u više navrata u protekle četiri godine, za vladavine u to vrijeme svemoćnog Dževada Mlače, Hrvati Bugojna su uporno ukazivali na činjenicu da se Islamski centar u ovom gradu gradi na zemljištu koje podliježe restituciji, a ranije je pripadalo Hrvatima. Na to su svojim izvješćem ukazali i federalni ombudsmeni na uporno traženje Hrvata da se gradnja obustavi. Prije tri godine to je svojom odlukom i pokušao (?) učiniti visoki predstavnik u BiH. Carlos Westendorp. No, to mu nije uspjelo, a jači su se pokazali petro-dolari i islamske zemlje na čelu sa Saudijskom Arabijom koja je i financirala izgradnju ovog i niz drugih sličnih objekata u BiH. 

Krajnje poniženi i uvrijeđeni Hrvati su se osjetili dan prije otvaranja Islamskog centra. Naime, u najtiražnijem Bh dnevniku, u Dnevnom Avazu, na tvrdom, masnom papiru, u boji, kao prilog, svaki je kupac besplatno dobio brošuru koja slikom i riječju govori o karakteristikama i namjeni džamije i kulturnog centra. U brošuri se govori o (nepostojećoj) Republici BiH i o gradu Bugojnu. Brošura je tiskana na bošnjačkom i arapskom jeziku, a na Hrvate Bugojna iritantno je djelovalo poglavlje koje u kratkim crtama govori o Bugojnu. U tom se tekstu, naime, uz ostalo kaže; “Grad Bugojno se posebno odlikuje ponosom svojih građana islamskim identitetom, a njihov broj iznosi oko 30.000 osoba i oni su dosljedni svom bošnjaštvu. Ovo je jedan od malobrojnih gradova BiH u kojem skoro da ne žive Hrvati iako gravitira područjima naseljenim njima“.  Čega se pametan stidi…

U Bugojnu, unatoč ratnoj kalvariji koju su prošli, ipak živi nekoliko tisuća Hrvata. Istina, malo ih je, premalo, pa bi se tvrdnja iz spomenute brošure skoro mogla prihvatiti točnom. Međutim, treba jasno reći da takvo stanje nije povijesna činjenica, nego posljedica krvavog i bestijalnog progona Hrvata ovog grada od strane Armije BiH. Hrvata je u Bugojnu, po popisu iz 1991, godine, živjelo više od 16 tisuća i pribroje li im se kasnije osviješteni “Jugoslaveni“, živjelo ih je skoro 18 tisuća. I nakon svega reći kako u ovom gradu “skoro da ne žive Hrvati“ ne navodeći razloge za to, krajnje je drsko, bezobrazno, suprotno vjerskim, ljudskim i civilizacijskim načelima i postulatima.

Kako će na sve to reagirati međunarodna zajednica, pitaju Hrvati Bugojna, iako i sami već unaprijed znaju odgovor.

Iako je petak u BiH dan žalosti zbog tragičnih posljedica terorističkih napada na SAD, to se u Bugojnu nije moglo ni osjetiti ni vidjeti. Održana je glamurozna svečanost otvaranja Islamskog vjerskog i kulturnog centra iako se očekivala odgoda. Čak ni federalne ni državne zastave nisu bile na pola koplja. A da bi to i kamerom svjedočio, potpisnik ovih redaka bio je izložen verbalnom, umalo i fizičkom napadu čuvara zgrade Općine, no spasio ga je pristojni, profesionalni policajac čije je prezime Tabaković.

Istina, u svom obraćanju okupljenim reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić je osudio terorizam bilo koje vrste i njegovo povezivanje s islamskim svijetom i tom prilikom, uz ostalo, poručio; “Ili će biti za sve mir na ovoj planeti, ili ga neće biti ni za koga“

Sve pobrojano, sve što se događalo i sve što se moglo čuti i vidjeti, iz prikrajka, naoružani do zuba i s kacigama na glavama, promatrali su malobrojni pripadnici SFOR-a te poneki pripadnik IPTF-a. djelovali su zbunjeno, čak bismo rekli uplašeno, kao da je sve što se tu događalo za njih neočekivano. A ne bi trebalo biti.

Zvonimir Čilić / Slobodna Dalmacija

Prethodni članakKvesić: Otkazuju se usluge u bolnici u Mostaru zbog povećanja broja oboljelih od covida
Sljedeći članakObilježena 28. obljetnica zločina nad Hrvatima Uzdola