Iako su igrali dobro, borbeno, požrtvovno, svi odreda su davali na terenu svoj maksimum, nogometaši Viteza ipak su izgubili protiv Zrinjskog na svom Gradskom stadionu.
Može se slobodno reći da je to bila i najbolja ovoproljetna predstava Viteza, no što to vrijedi kada su ponovo ostali „kratkih rukava“, bez bod(a)ova, čak i bez postignutog gola, što ih je, sada je i nedvojbeno, dovelo u zaista tešku situaciju u borbi za goli premijerligaški život.
Istina, Zrinjski je zasluženo pobijedio, nije blistao, a čini se da bi neodlučan rezultat, po viđenom na terenu, bio i najrealniji. A u takvim situacijama samo se pojačava žal za propuštenim.
Nogometaši Viteza i njihovi navijači, ništa manje stručni radnici i članovi rukovodstva, nezadovoljni su suđenjem Gorana Parađika iz Ljubuškog i njegovog prvog pomoćnika Damira Lazića iz Brčkog. Vitežani i inače s Parađžikom nemaju pozitivna iskustva, jer riječ je o sucu koji će se, redovito, „nasloniti“ (drvo na drvo, čovjek na čovjeka) „prikloniti“ močnijem, jačem, utjecajnijem…, kao što je to činio i u srijedu na Gradskom stadionu u Vitezu u susretu sa Zrinjskim. Istina je, svojim odlukama Paradžik nije neposredno utjecao na konačan ishod utakmice, no kada se zna da jedan previd, jedna pogrešna odluka, dosuđeni žuti karton, slobodan udarac… mogu, ili posredno utječu, na konačan ishod, onda bi se zaista dalo raspravljati o suđenju Paradžika.
Obrušivali su se domaćini i nakon utakmice na suca Paradžika, okupljenim novinarima govorili o suđenju Ljubušaka, o vezama sa Zrinjskim, o njegovom radnom mjestu i kojekakvim prijateljstvima… Bilo je tu još iznesenog „sudačkog prljavog veša“, no to je posao za neke druge, naše je tek konstatirati viđeno i doživljeno na terenu, u gledalištu i poslije završenog susreta.
Utakmica je bila dobra, prava prvenstvena, borbena i požrtvovna s obje strane, ponekad su se na terenu prelazile granice dozvoljenog, čemu je, svojim odlukama davao „gasa“ i sudac Paradžik. Jer, domaći su igrači, ponekad, startovima nakon dvojbenih (?) odluka „provocirali“ suca Paradžika, a iz takve igre i takvog ponašanja moglo se „pročitati“: Hajde, daj mi sada drugi žuti, crveni, hajde ako si junak?. A Paradžik nije sudac junak, nego obični kalkulant, koji odrađuje posao (?), ali istovremeno zna čuvati i sebe. Slab sudac, slobodno ćemo reći, s nečistom savješću.
No treba reći da ni igrači Zrinjskog nisu bili „nježni dečki“, no imali su, vrlo često za svoje startove, blagonaklonost kalkulanta Paradžika.
Na Gradskom stadionu bila je i veća skupina Ultrasa, njih blizu stotinu. Navijali su uporno tijekom cijeloga susreta za svoje ljubimce. Pjevali su navijačke i domoljubne pjesme, palili baklje, bilo je i topovskih udara, na sreću bez ozbiljnijih posljedica. Nije bilo nikakvih sukoba (čak ni verbalnih) s domaćim navijačima, a na uzvike „hrvatski Vitez“, uz pljesak domaći navijači su im uzvraćali povicima „hrvatski Mostar“. A na kraju se ispostavilo da su Vitežani „hrvatski Mostar“ darovali s tri boda a Ultrasi „ hrvatskom Vitezu“ nanijeli štetu s tridesetak potpuno uništenih sjedalica.
