Nakon izvanrednih prijevremenih izbora održanih u nedjelju 17. srpnja, Andrej Plenković je i službeno postao šesti po redu predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, nakon Franje Tuđmana, Vladimira Šeksa, Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Tomislava Karamarka. Koliko dugo će ostati na tom mjestu ponajviše će naravno ovisiti o rezultatu stranke na parlamentarnim izborima u rujnu. U slučaju da HDZ ostane izvan vlasti vrlo je moguće da će Plenković biti tek kratkotrajno rješenje, još jedno u nizu nakon odlaska Ive Sanadera, čiji je odlazak otvorio Pandorinu kutiju te potresao stranku do te mjere da su Jadranka Kosor i Tomislav Karamarko, sad je vidljivo, bili samo neuspješni eksperimenti u pokušajima očuvanja/osvajanja vlasti.
Piše: Marko Zovko
Osvajanje ili gubitak vlasti glavno je mjerilo predsjednikovanja strankom veličine i statusa HDZ-a, čiji bi članovi svome novom predsjedniku teško oprostili slab rezultat na izborima koji bi tu stranku ostavio u oporbi još četiri godine, pogotovo imajući u vidu kratkotrajnost neslavne Oreškovićeve vlade i HDZ-ov ipak podređeni položaj u njoj. Međutim, do izbora su ostala još dva mjeseca i jedino je izvjesno da će biti vrlo neizvjesno, kako s rezultatima izbora tako i s postizbornim koaliranjem. Nije isključeno niti da HDZ ne bude relativni pobjednik izbora, ali da u koaliciji s MOST-om ipak uspije formirati vladu desnog centra, jer je MOST-u u ovom trenutku Plenković dosta prihvatljiviji partner nego što bi to bio Zoran Milanović.
Dosadašnji glavni zaključci hrvatske javnosti o političkom profilu Andreja Plenkovića idu u pravcu njegovog diskreditiranja poistovjećujući ga sa Zoranom Milanovićem i Ivom Sanaderom, zbog diplomatske karijere i vanjskopolitičkog karaktera njihove političke pozadine. Zanimljivi su bili pokušaji javnosti bliske SDP-u da se Plenkovića predstavi kao nekog tko je po političkom profilu toliko sličan Milanoviću da je čudno kako nije član SDP-a. To je naravno bio pokušaj davanja ,,medvjeđe usluge” Plenkoviću u trenutku objavljivanja njegove kandidature u smislu da se ohrabre njegovi potencijalni protukandidati kako bi se u predvečerje izborne kampanje izazvali sukobi u HDZ-u, što bi odgovaralo SDP-u. S druge strane političkog spektra, onog desnog, na Plenkovićev račun dolaze optužbe da je ,,novi Sanader koji dolazi po diktatu Bruxellesa”. A to bi značilo da će europski birokrati preko ,,svoga čovjeka Plenkovića” zabiti zadnji čavao u lijes ionako već umrtvljene hrvatske suverene politike i državnosti.
Plenković posjeduje impresivnu diplomatsku i vanjskopolitičku karijeru. Nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, 1994. se zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova u Odjelu za europske poslove na čije je čelo zasjeo već 1997. godine. Potom je bio savjetnik ministra za europske poslove, a od 2002.-2005. zamjenik šefa hrvatske Misije pri EU. Od 2005. je bio zamjenik veleposlanika u Francuskoj što se tumačilo kao degradacija u njegovoj karijeri, a iz vanjskopolitičkih kuloara dolazile su informacije da je na taj položaj neprimjeren njegovom diplomatskom renomeu postavljen jer je bio u Sanaderovoj nemilosti. Nakon Sanaderovog odlaska kreće njegov ponovni uzlet u hrvatskoj vanjskoj politici te postaje državni tajnik za europske integracije u Vladi Jadranke Kosor.
Za vrijeme Karamarkovog vodstva Plenković postaje član Središnjeg odbora HDZ-a te ulazi u Sabor, a 2013. je izabran u Europski parlament s najvećim brojem preferencijalnih glasova na HDZ-ovoj listi. U Europarlamentu trenutno obnaša dužnost potpredsjednika Odbora za vanjske poslove što je vrlo utjecajna funkcija, a to je vidljivo i iz toga što je zajedno s drugim hrvatskim zastupnicima u europskom parlamentu, poput Davora Ive Stiera, Tonina Picule, Dubravke Šuice, Ivane Maletić i dr., uspio progurati Rezoluciju o napretku Bosne i Hercegovine za 2014., nakon čega je BiH konačno potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Sporazum je stupio na snagu 1. lipnja 2015. i BiH je ubrzala svoj put ka EU.
U Rezoluciji se navodi da se u okviru budućih ustavnih reformi trebaju uzeti u obzir načela federalizma, decentralizacije, supsidijarnosti i legitimne zastupljenosti kako bi se osigurala učinkovita integracija Bosne i Hercegovine u EU. Rezolucija tako ide u pravcu politike dvojice lučonoša hrvatske nadstranačke kooperacije Davora Ive Stiera iz HDZ-a i Tonina Picule iz SDP-a. Njih dvojica su, bez obzira na različitu stranačku pripadnost, učinili ogromne napore u aktualizaciji ”hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini” u Europskom parlamentu, što je naposljetku dovelo do stvaranja Deklaracije, kojom se osuđuju istodobno i centralizam i separatizam u BiH što je, priznat ćemo, u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima u BIH.
Možemo zaključiti da je ekipa iz Bruxellesa, čiji je predvodnik upravo Plenković, pokazala iznimnu političku zrelost načinivši veliki korak u premošćivanju dnevnopolitičkih stranačkih prepucavanja u Hrvatskoj i kreiravši politiku nacionalnog konsenzusa u podršci hrvatskim interesima u BiH. Da se nešto iza brda valja moglo se tada zaključiti prema izjavama Glavnog odbora SDA, koji je ultimativno osudio zaključke Rezolucije okarakteriziravši je ,,pristranom i prohrvatskom”, a bilo je žalosno čitati i gledati izvještaje sarajevskih medija, dotadašnjih navodno velikih ,,europejaca”, koji su potpisivanje SSP-a popratili kao da je u pitanju Dan žalosti.
Zanimljiv je također odnos sada već bivšeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka prema Stieru. Taj osvjedočeni prijatelj Hrvata BiH je trebao postati Šef delegacije EP-a u BiH, ali Karamarko ga je maknuo uz obrazloženje ,,da Stier radi protiv interesa HDZ-a u BiH”. To je bilo veoma čudno jer je upravo ekipa iz Bruxellesa odigrala važnu ulogu u internacionalizaciji pitanja hrvatske neravnopravnosti u BiH, što je itekako pomoglo poziciji HDZ-a i Čovića u uvjetovanju da bez legitimnih hrvatskih predstavnika neće biti niti vlasti nakon parlamentarnih izbora 2014., a naposljetku upravo je Čović postao najveći pobjednik postizbornog koaliranja u kojem, znamo, veliku ulogu uvijek odigrava i diplomacija, barem je tako u BiH.
No, takav Karamarkov ambivalentan odnos prema hrvatskoj politici u BiH i ne treba čuditi s obzirom da mu je jedan od glavnih suradnika Zlatko Hasanbegović, apologet sarajevskog unitarizma.
Plenkovićeva eventualna pobjeda na izborima u rujnu mogla bi se pozitivno odraziti na interese hrvatske politike u BiH. U tom slučaju velika je vjerojatnost da Milanović ne bi preživio na čelu SDP-a jer bi to bio šesti uzastopni poraz SDP-a na izborima (izbori za Europski parlament 2013. i 2014., Lokalni izbori 2013., Predsjednički izbori 2015. te Parlamentarni izbori 2015. i 2016.). Kad bi rasplet političke situacije išao u tom smjeru glavni kandidat za mjesto na čelo SDP-a bio bi Tonino Picula, još jedan osvjedočeni zagovaratelj hrvatske ravnopravnosti u BiH. To bi onda za bila win-win situacija i potencijalni početak relaksacije i pluralizacije političkog života Hrvata u BiH, barem kad su u pitanju izbori u RH.
