“Jozo je bio duša od čovjeka”

Obitelj Kafadar ponovo je zavijena u crno, ponovo tuguju a skupa s njima i njihovi brojni prijatelji, djelatnici u njihovim tvrtkama u Vitezu i u Brajkovićima, mještani Ovnaka, župe Brajkovići i susjedne Guče Gore, susjedi iz zeničkih naselja Šušanj, Stranjani…! Jer, nakon prometne nesreće sredinom travnja 2012. nadomak Viteza u kojoj je poginuo član ove obitelji, Anto Kafadar, u utorak 27. svibnja, u po bijela dana (oko 16 sati), 700-800 metara od obiteljskog doma na Ovnaku, u neposrednoj blizini zeničkog sela Šušanj, dok je jahao konja, iz vatrenog oružja, s četiri hitca, ubijen je „starješina“ obitelji Kafadar, šesdesetdevetogodišnji Jozo s nadimkom Čikonja.

Smrt u prometnoj nesreći Ante Kafadara u obitelji i među prijateljima ostavila je neizbrisivu  tugu i tužna sjećanja, no sve je bilo potpuno jasno – trenutak neopreznosti i koncentracije, skretanje s puta i smrt. Međutim, uz tugu i jad koji su zadesili brojnu obitelj Kafadar, smrt, ubojstvo, počinjeni zločin nad Jozom Kafadarom, ostavili su iza sebe, bar za sada, i pitanja koja traže odgovor. Tko i zašto je to učinio?

„Čak ni naslutiti ne možemo“, kaže sin ubijenog Joze, Dragan, četrdesetosmogodišnji ugledni viteški gospodarstvenik, dioničar privatnog Sveučilišta „Vitez“, zamjenik predsjednika Udruge poslodavaca u Vitezu, aktivni društveni, kulturni i humanitarni djelatnik. „Nikada i niotkog naš otac nije imao nikakve prijetnje, ucjene, nikada nije bio u ozbiljnijim konfliktima sa susjedima, poslovnim partnerima, nikomu ništa nije dugovao…! Mi smo obitelj „zbijenih redova“, koja međusobno nema tajni, znali bi, saznali bi za bilo što, za bilo kakav problem, konflikt, nesporazum našeg oca s bilo kim. Ništa, baš ništa, čak ni u mislima ne mogu ni dokučiti, naslutiti, naći mogući razlog i povod za ovaj gnusni zločin“, govori nam Drago brišući nezaustavljive suze.

Dolaze u obiteljsku kuću na Ovnaku susjedi, prijatelji iz Viteza, Travnika, Zenice…, Hrvati, Bošnjaci…, dolaze izraziti sućut, pokazati im da suosjećaju s njima. „Uz istražne organe Zeničko-dobojske i Srednjobosanske županije u istragu su se uključili i djelatnici federalnog MUP-a, pa se iskreno nadam da će ubojica biti priveden licu pravde. Bar to, kada je zločin već počinjen“, kaže Drago.

 

„Kafadari su moji rođaci, prijatelji, susjedi, kod njih radim i tako obitelj izdržavam. Vijest o ubojstvu dragog mi i poštovanog Čikonje silno me pogodila, ražalostila, kao da sam izgubio oca ili nekog drugog iz najuže obitelji. Molim vas, napišite, pokojni Jozo je prema svima koji su radili kod njega, na farmi, u marketu, na benziskoj  crpki, sa radnim strojevima…, bez obzira je li Hrvat ili Bošnjak, bio dobar, bio je čovjek s dušom, s razumijevanjem za naše probleme i nevolje. Ma ljudi moji, pa tko je na njega mogao dignuti ruku“, pita se naglas djelatni farme muznih krava i tova junadi, Marko Babić (1968.).

 

„Mi smo i kumstvom povezani. Kod pokojnog Čikonje radio sam na farmi. Znam njega i cijelu mu obitelj „u dušu“ kako se to zna reći. To su ljudi za primjer, od njih se uvijek moglo i učilo se čestitosti, radišnosti, ljudskosti, dobroti…! Isti tretman, uvijek i u svakoj situaciji, iste plaće. Iste obveze svi smo imali bez obzira je li riječ o Hrvatu ili Bošnjaku. Pokoj njegovoj dobroj duši“, s vidljivom tugom i žćalom za pokojnim, kaže Adolf Radić Garas (1975).

 

Samo riječi hvale i dužnog pijeteta za pokojnog Jozu ima Ivica Štrbac (1966.) iz susjednog zeničkog naselja Stranjani. „Po godinama mogao mi je biti otac, a mi smo iskreno prijateljevali. Bilo je neke kemije između nas, ljubav prema prirodi, ovcama, stoci…, a prije svega prema konjima. Godinama smo na konjima hodočastili u Komušinu za blagdan Velike Gospe. Planirali smo i ove godine taj put dug 80 km u jednom pravcu lijepim bosanskim vrletima od Ovnaka do Komušine. Na veliku žalost, ovaj put dragog nam Joze, duše od čovjeka, s nama neće biti. Žao mi je, tužan sam i iskreno suosjećam s njegovom obitelji“.

 

Dugogodišnje prijateljstvo, potvrđeno i kumstvom, veže sinove pokojnog Joze i istaknutog viteškog književnika, publicistu, kulturnog djelatnika…, Željka Kocaja  „Kafadari kao prognanička obitelj pokazali su da je moguće radom i upornošću uzdići se kao feniks iz pepela i svojim poduzetničkim duhom, hrabrošću i vizijom postići poslovni uspjeh krećući od nule i ne zaboravljajući ljude i kraj iz kojega su potekli. Zbog svega toga, uvjeren sam, da će Bog pravedno prosuditi Jozinom kukavičkom ubojici. Također se nadam da će mu suditi i zemaljska pravda koja zna zakazati, ali ovaj put se nadam da to neće biti slučaj i da će istražni organi otkriti ubojicu pokojnog Joze“.

 

Pokojni Jozo je bio praktični vjernik, vrijedan i u svakom pogledu istaknuti član brojčano male prognaničke župe Brajkovići. O Jozi, čovjeku, vjerniku i župljaninu, govorio nam je i župnik fra Leon Pendić. „Jozo je bio prakaratur i član pastoralnog i ekonomskog vijeća župe Brajkovići. Bio je pokojni Jozo i daleko više od toga. Bio je, naime, u župi, kako  se to u narodu zna reći, „katica za sve“. Bio je, to s pravom mogu reći, u mnogo ćemu bio mi je desna ruka, čovjek koji je uvijek bio na dispoziciji. Zauzimao se za što kvaliteniju i konkretniju župnu pastoralu, bio je temeljit, pronicljiv,odgovoran, uvijek dobronamjeran. Iz njega je „izvirala“ dobrota, bio je dobra duša naše župne zajednice, i što god je trebalo raditi i uraditi u župi bio je prvi, uvijek s porukom: Ujače, evo me! Zračio je optimizmom, snagom, vedrinom, bio je spreman pomoći i znao je kazati: Tko hoće raditi a nema posla, pošalji ga moj ujaće k meni, naći ćemo nešto za svakoga. Silno će nam nedostajati, nenadoknadiv je to gubitak za našu župnu zajednicu“.

Prethodni članakNekoliko tisuća osoba na posljednji počinak ispratilo Jozu Kafadara
Sljedeći članakSazvana 16. sjednica Općinskog vijeća Vitez