Je li pravda dostižna?

Još jedno veliko razočarenje doživjele su obitelji 19 visokih vojnih i političkih dužnosnika, odreda hrvatskih intelektualaca iz Bugojna, kojima se nedugo nakon zarobljavanja od strane Armije BiH (lipanj 1993.) gubi svaki trag (rujan-listopad 1993. godine).

Neosporno je, njihova sudbina je tragična, nad njima je izvršen zločin, no izvršitelji i nalogodavci su još uvijek nedostižni (?), na slobodi su, a što je još tragičnije, njihova tijela još uvijek nisu pronađena. A proteklih dana je iznevjerena nova nada i uz nju vezana očekivanja da će konačno, nakon gotovo 22 godine, njihova tijela biti pronađena i dostojanstveno pokopana. I tko uopće više zna, nitko više i ne broji, koliko je do sada bilo lažnih putokaza ka mjestu njihovog ukopa, ka masovnoj grobnici, jer svi ti „putokazi“ ustvari su bila zavaravanja, svaki put novo prikrivanje tragova teškog zločina.

Svjedok pokajnik, o kojem se u zadnje vrijeme dosta pisalo, a  koji je već dobivao i epitete junaka, poštenjačine, čovjeka izjedanog grižnjom savjesti, svojim je tvrdnjama i informacijama upućivao na istinitost iskaza, da bi se na koncu njegovi „putokazi“, pokazali netočnima kao i desetine drugih. A ni on i drugi prije njega koji su davali lažne i zavaravajuće informacije, ne odgovaraju za to, iako se takvim odnosom prema žrtvama svaki put iznova ubija tih nedužnih 19 Hrvata iz Bugojna, a njihovim obiteljima iznova solju posipaju nezarasle rane.

Ostaje otvoreno pitanje žele li nadležne (bošnjačke) strukture uopće otkriti grobište žrtava, počinitelje i nalogodavce zločina? Odgovor je jednoznačan – ne. Uostalom, ne bez razloga iz Republike Srpske upiru prstom u državno Tužiteljstvo i državni Sud i u ostale pravosudne institucije koje nesavjesno i neprofesionalno obavljaju svoj posao, selektivno vode istrage, optužuju i sude. A naglasimo i to da hrvatska strana, bar ona službena, uglavnom šuti.

Potvrda pristranosti pravosudnih institucija i mučne hrvatske šutnje tragedija je 19 Hrvata iz Bugojna čija je sudbina proteklih dana uzburkala bosanskohercegovačku (i hrvatsku) javnost. Istina, zločina nad  Hrvatima u Bugojnu u proteklom ratu, nad njihovom imovinom, nad sakralnim objektima, ali i u poraću,  bilo je jako puno i teško ih je pobrojati, u jednom novinarskom tekstu i nemoguće. Stoga, ovaj put ćemo, kada je u pitanju sudbina 19 vojnih i političkih dužnosnika hrvatske nacionalnosti iz Bugojna, u prvi plan staviti Selmu Cikotića, umirovljenog generala Armije BiH, ratnog zapovjednika Operativne zone „Zapad“ (područje Bugojna i Gornjeg Vakufa, te dijelova općina Donji Vakuf i Novi Travnik, rođenog u Crnoj Gori, u mjestu Trpezi-Barne 1964. godine, koji je u poraću bio i ministar obrane BiH.

Naime, Cikotić zna gdje i kada je odvedeno 19 bugojanskih Hrvata, gdje i kako je skončan njihov život, gdje su njihova tijela zakopana. To, uostalom, nedvojbeno potvrđuje i službeni dopis zapovjednika Cikotića nadređenom mu generalu Enveru Hadžihasanoviću, zapovjedniku 3. korpusa Armije BiH sa sjedištem u Zenici, u kojemu se, uz ostalo, kaže (citiramo bez ijedne izmijenjene riječi i ne ispravljajući pravopisne greške): „(…) U tom smislu vas želim upoznati“, navodi Cikotić u službenoj strogo povjerljivoj pošti od 19. rujna 1993., „da smo ovdje u Bugojnu u toku dejstava, zarobili 470 pripadnika HVO-a, od kojih 383 imaju status ratnih vojnih zarobljenika. Zbog nepostojanja razloga za držanje u zatvoru otpušteno je 66 zarobljenika, a u zatvoru sada imamo 317 zarobljenika + 2 zarobljenika u Gornjem Vakufu – ukupno 319. Od ovih 319 za sve postoje osnove za suđenje, nisu za puštanje, a 23 zbog težine počinjenih djela, imaju poseban tretman. Molim vas da mi u što kračem roku, u toku današnjeg dana (19. rujna 1993. op.a.) date vaše mišljenje i odgovor na pomenuto pitanje“.

Promptno, isti dan, general Hadžihasanović odgovara Cikotiću : „(…) prebaci ih kod mene u KPD (Kazneno popravni zatvor u bivšoj državi, u ratu logor Armije BiH, op.a) u Zenici, pa ću se ja tada natezati s UNPROFOR-om, Europskim promatračima, MCK oko njihovog puštanja“.

Cikotić tu zapovijed, odnosno dogovor sa zapovjednikom Hadžihasanovićem, nije realizirao, što se vidi iz drugog službenog dopisa zapovjednika 3. korpusa A BiH, generala Hadžihasanovića upućenog Cikotiću 7. listopada,  u kojemu mu, uz davanje određenih zapovijedi,  poručuje: „Skrećem vam pozornost da prebacite u KPD u Zenici ona 23 bojovnika HVO-a o kojima ste pričali da su počinili velika zlodjela.“

Je li kasnije Cikotić proveo Hadžihasanovićevu zapovijed, je li on to tada više uopće i mogao, jesu li u to vrijeme ti bugojanski Hrvati još bili živi, to znaju samo njih dvojica. Međutim, iako to Hrvati iz Bugojna, obitelji nestalih i hrvatska javnost uporno traže, odgovor je – šutnja. Nameće se najlogičnije od svih pitanja: zašto nadležne istražno-pravosudne institucije (Tužiteljstvo i Sud BiH za ratne zločine) to u službeno u pokrenutom postupku ne pitaju Selmu Cikotića i Envera Hadžihasanovića?