Izbori su demokratsko pravo ali i građanska dužnost

Vrhunac demokracije, svakog demokratskog društva, je pravo svakog  građanina s pravom glasa,  mogućnost birati i biti biran u svojoj lokalnoj zajednici, u svojoj državi. A mi Hrvati  koji ovdje živimo imamo to pravo u Bosni i Hercegovini i u Republici Hrvatskoj. No, odmah treba reći da to pravo, bar kada su u pitanju izbori u Hrvatskoj, baš i ne konzumiramo, ili ga konzumira tek jedan manji broj od onih  koji to pravo imaju.

Potvrda toga su i prošli izbori za Europski parlament i sada aktualni izbori za predsjednika Republike Hrvatske. A govorimo i govorit ćemo o biračkom mjestu u Vitezu (jedno od ukupno šest biračkih mjesta u BiH) gdje mogu glasovati Hrvati s dvojnim državljanstvom i s pravom glasa iz Srednjobosanske i Zeničko-dobojske županije. Međutim, sa žaljenjem treba konstatirati da to pravo u te dvije županije ima i više od 50 tisuća (možda u broju i griješim ali sigurno ne i mnogo) u izborima za Europski parlament glasovalo je tek njih oko 5%, dok je u prvom krugu, prije tjedan dana, taj postotak znatno povećan i popeo se na više od 6 tisuća ili čak(?) 12%. Ipak, sramno mali broj, ako to nije teška riječ, jer pravo nije ujedno i obveza ali u svakom slučaju je građanska dužnost koju bi Hrvati s pravom glasa u ove dvije županije, pa tako, naravno i u cijeloj BiH, trebali  tretirati i obvezom. Jer, u našem, hrvatskom slučaju u BiH, ne treba govoriti samo o građanskom dužnošću, nego, čak i prije, o obvezi – moralnoj, ljudskoj, poštenoj. Jer, nijedan Hrvat u BiH ne bi  smio zaboraviti što mu znači putovnica ili osobna karta Republike Hrvatske. Što bi dali Bošnjaci ili Srbi iz BiH da mogu putovati „Europom bez granica“ kao što putujemo mi Hrvati? Nikada Hrvati ne bi smjeli zaboraviti da im djeca mogu studirati, i mnoga studiraju, u Zagrebu, Splitu, Osijeku…., ali i u Austriji, Italiji, Njemačkoj, Portugalu…,  da se svi mogu, u težim slučajevima liječiti u hrvatskim bolnicama…, ali i u našoj Hrvatskoj bolnici „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj A pozitivnih primjera koje moramo imati na umu ima još, i te kako… i ovaj put nećemo govoriti o donacijama koje hrvatima i hrvatskim institucijama u BiH dva puta godišnje stižu preko Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske

Izračunali su neki, kada bi  samo svi oni, koji po raznim osnovama imaju određena primanja iz Hrvatske, s članovima svojih obitelji, naredne nedjelje izišli i glasovali, taj broj ili postotak, u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora, bio daleko, neusporedivo, veći.

Na žalost, mnogi to zaboravljaju, koriste sva prava, zna se koja i kakva, a obveze, građanske. Moralne uopće ih ne interesiraju. Čak bi i potpisnik ovih redaka,  mogao navesti više imena koji od Hrvatske „grofovski“ žive a verbalno, bezobrazno vulgarno pravdaju svoj neizlazak na izbore i „jurišaju“ na Hrvatsku- lopovi, kriminalci, nesposobnjakovići … Neću valjda za njih glasovati, a od tih i takvih (?) sa zadovoljstvom, čak s pohlepom, uzimaju, traže još i više, koriste sve što mogu iskoristiti… A mogu i koriste dosta toga!!! A što je povod ovom i ovakvom tekst? Mnogo ih je, a što se da  iz sadržaja teksta i zaključiti. A, ipak, prevagnula je osamdesetogodišnja baka Kata Kesten, jedan od simbola Franjevačke crkve-bolnice u Novoj Biloj, koju smo protekle nedjelje sreli na biračkom mjestu u Vitezu Radi podsjećanja reći ćemo da je Kata 1992. prognana iz naselja Nula a utočište je našla u Novoj Biloj i cijelo je ratno vrijeme, svakodnevno, od jutra do sutra, iz privatnih bunara donosila vodu  bolesnicima i ranjenicima u bolnici ali i za druge potrebe. Ušla je u legendu, posvetili su joj pozornost i autori izvrsnog filma „Bijeli put“, a baka Kata se nakon rata vratila u  potpuno opljačkani i opustošeni dom. No, i dalje je aktivna, redovito dolazi na obilježavanja godišnjica stradanja Hrvata u Lašvanskoj dolini, na svete mise zadušnice, a eto, protekle nedjelje sreli smo je i u Vitezu gdje je došla glasovati. A treba reći da  od svoje  kuće, iz sela Nula, treba pješačiti do Turbeta nešto više od pola sata, da bi autobusom putovala do Travnika, a onda drugim autobusom do glasačkog mjesta u Vitezu. A baka Kata nema nikakva primanja iz Republike Hrvatske, ne treba joj ni hrvatska putovnica ni osobna karta,  ništa ne očekuje, ništa ne traži ali ispunjava građansku dužnost. Voli, kaže, svoje selo Nulu, svoju srednju Bosnu, Bosnu i Hercegovinu, „ali, sine moj, volim i našu Hrvatsku“. A pametni i pošteni ljudi su već odavno rekli – Neka svatko od nas u naš hrvatski mozaik u Bosni i Hercegovini ugradi svoj kamičak, onda će „naša slika i prilika u BiH biti kakva i treba biti“. Primjer svima nama, posebno onim koji uzimaju ali ne cijene što im Hrvatska daje, može biti čestita starica, Kata Kesten iz sela Nula koje se nalazi uz staru cestu od Turbeta ka Karauli.