Ivanišević u Kući slavnih

Najbolji hrvatski tenisač svih vremena nominiran je prvi put za Kuću slavnih 2018. godine, ali tada nije dobio dovoljan broj glasova, premda je bio među vodećima u glasovanju navijača.

Bila je devedeseta. Prvo kolo Roland Garrosa. Goran je sredio drugog nositelja Borisa Beckera. Iako su u tom trenutku bili još uvijek aktivni Bobo (Živojinović), Prpa (Prpić) i Bruno (Orešar), dileme nije bilo. Ivanišević je izgubio četvrtfinale od Mustera i za mene postao jedna vrsta magneta, tenisač u čijim mečevima sam uživao. Jer je igrao tako. Nikada nije bilo dosadno. Bilo da razbija najbolje ili da razbijaju njega. Da spašava ili propušta meč lopte. Gubi ono što ne bi trebao ili uzima nemoguće. Svejedno. Uživao sam tako da i danas mogu bez problema se vratiti u bilo koju godinu i izvući neki meč u kojem je igrao vrhunski ili je ono, baš podbacio. I prije nego što će otići do kraja na Wimbledonu te 2001. godine. Tamo gdje je to morao napraviti puno ranije, tamo gdje je bio spreman ostaviti dušu (ili ruku) kao niti na jednom drugom turniru. Tamo gdje je igrao svoje prvo veliko polufinale. Iste te devedesete protiv Beckera. Imao je set i servis za 2:0. Izgubio je u četiri. – Igrali smo 19 puta. Za mene je Boris jedan od najboljih igrača svih vremena. Imali smo neke sjajne mečeve, 1990. sam ga pobijedio u Roland Garrosu, a onda sam izgubio u Wimbledonu, a servirao sam za 2:0 u setovima. Puno sam od njega naučio, učinio me boljim tenisačem i sretan sam što sam mogao igrati u njegovo vrijeme. On je doista promijenio tenis, jer je bio među prvim velikim udaračima. Rumunj Ion Tiriac, čuveni tenisač, trener, u to vrijeme najveći menadžer je nakon polufinala izjavio: – Ovaj mali će osvojiti pet puta Wimbledon. Strahovit servis, posebno onaj na T liniju, voleji na mreži vrhunski, backhand s dvije ruke, forehand, visina, lijevak i luda glava. Od prvog do zadnjeg dana. Nikada se nije promijenio, bez obzira na protivnika, trenutak, ručne nikada nije bilo. Počelo je u Stuttgartu Svoj prvi naslov Goran je osvojio u Stuttgartu, na zemlji ili šljaci kako neko više voli, Argentinac Perez Rolland je dobio prvi, naredna tri Ivanišević. Mogao je i Basel jer je Johna McEnroa imao na konopcima. 2:0 i 3:1 u trećem. Nije bilo dovoljno. Na kraju godine je ipak došao do još jedne titule, u to vrijeme nekog nisam siguran posebnog reketa kao trofeja nakon pobjede u Antwerpenu. Spašavao je meč lopte u četvrtfinalu, polufinalu, na kraju je slomio otpor Lecontea u pet. U to vrijeme to je bila još uvijek ekshibicija. Već tada je bio TOP 10 igrač. Prvo finale Wimbledona, medalje u Barceloni Pravi uspon Ivaniševića nekako je krenuo u najtežim godinama. Njegov stav i njegova razmišljanja su bila jasna. Imao je problema, prijetnji, zbog toga. – Menadžer Tiriac ga je znao prebacivati iz hotela u hotel u noći, imao je tjelohranitelje, prijetili su. A on je prvo osvojio Adelaide, pa Stuttgart, sjeća se tata Srđan. U finalu je nadigrao Stefana Edberga što je svakako jedan od boljih mečeva u karijeri.

Prethodni članakNove poplave u Njemačkoj, dramatični snimci i iz Austrije
Sljedeći članakJe li izgledno uvođenje obaveznog cijepljenja u BiH?