Intervju s Ilijom Nakićem: Pravi čovjek, u pravo vrijeme i na pravom mjestu

Kada su, prije nešto više od dva mjeseca, svjetlo dana ugledale izborne liste, među Hrvatima u Središnjoj Bosni bilo je različitih komentara, a posebno se komentirala lista s 35 kandidata za Skupštinu Srednjobosanske županije.

Izražavano je nezadovoljstvo prijedlogom pojedinih kandidata, još više  redoslijedom na izbornoj listi no, moglo bi se reći, plebiscitarno se davala podrška, Iliji Nakiću. Malo je bilo onih koji se s tim nisu slagali, a dobar izbor „krojača liste“ potvrdio se i na izborima 7. listopada na kojima je ovaj ugledni Travničanin dobio uvjerljivo najviše glasova.

Sve koji malo bolje poznaju Iliju Nakića ovaj rezultat nije iznenadio. Jer, dvadeset sedam –osam godina njegove karijere – vojne, političke, stranačke, u izvršnoj vlasti, rada u udrugama – , uvijek u prvim redovima u borbi za svoj narod, za pravdu i pravicu, bez dlake na jeziku u svim situacijama i okolnostima, korektan i konkretan…, bez repova, bez mrlja, crnih rupa… Pa zar ima takvih, može se očekivati takvo pitanje, ili pak zlurada konstatacija, a imajući u vidu  kakvo mišljenje, s pravom ili ne,  vlada o našim političarima u svim strukturama vlasti „Ima, ima, hvala Bogu, zlo bi bilo da ih nema“, poručuje potpisnik ovihredova, koji je s Ilijom Nakićem, proživio rat, teško poratno i sada živi ovoaktualno također teško vrijeme.

A ovo do sada rečeno i još mnogo toga što ćemo pitati i vjerujemo čuti, razlozi su za ovaj razgovor s generalom HVO-a u mirovini, s Ilijom Nakićem.

Kada, s kim, gdje, zašto  iz mirnog obiteljskog života ulazite, ili idete, u nepoznato, ulazite u vojni, ratni, kasnije i politički život?

Agresija tzv. JNA i srpskih paravojnih snaga na dijelove Republike Hrvatske, javljao se revolt, emotivno reagiranje. Odgojen sam u domoljublju, osjetio sam, vidio i razumio što se događa, što se sprema, što i nama Hrvatima u  Bosni i Hercegovini prijeti i u meni, na sreću ne samo u meni probudio se nagon pomoći Hrvatskoj, jer agresija je prijetila i već dolazila i iz BiH, braniti se na svojoj rodnoj grudi, ne dati se. I s prijateljima istomišljenicima, ostavio sam dobar posao i skupa s njima krenuo u potpunu neizvjesnost, spremni braniti svoj dom, svoj narod, uopće ne razmišljajući  o mogućim teškim posljedicama. Vrlo brzo se vidjelo da smo u pravu, a u međuvremenu smo se pokušavali naoružati, organizirati postrojbe, od seoskih straža kako smo počeli pa do prvih ustrojenih hrvatskih oružanih formacija. Istina, u početku smo bili malobrojni, vrlo slabo naoružani, sami smo kupovali oružje, a kako je jačala agresija na Hrvatsku, sve nas je bilo više, sve smo bili odlučniji, uvjereni da  drugoga puta i nemamo iako svjesni kakva je vojna sila na drugoj strani. Evo, o tomu nikada i nikomu nisam javno govorio, posao, mir, sigurnost, ostavljanje obitelji ( sinčić, supruga,roditelji…), socijalno nezbrinute… Odluka je bila čvrsta, nije donesena naprečac, u početku su moji najbliži bili više nego iznenađeni, a s vremenom su sve to razumjeli, prihvatili, mnogi su se moji susjedi prijatelji i uključivali, pa je i meni bilo daleko lakše.

Kasnije je sve išlo, rekli bismo,  spontano, kako je teška ratna situacija nalagala. Hoće te li nas, onako kronološki, upoznati sa svojim ratnim putom?

Nakon organiziranja seoskih straža, krenuli smo na obuke naših pripadnika, pa na formiranje postrojbi. Bilo nas je, iz dana u dan sve više iako je ne mali broj mladića  iz Lašvanske doline otišao se  boriti u Hrvatsku. Prva, kada je ovo područje u pitanju, bila je postrojba kojoj smo dali ime „Sveti Duh“, po patronu naše župe Nova Bila, a službeni datum formiranja je 27. veljače 1992.godine, mada  je ta postrojba osnovana i djelovala dosta ranije. Meni je pripala čast o obveza biti prvim zapovjednikom. Vremenom, nakon „odrastanja“ i sazrijevanja, nakon ubojstva prvog zapovjednika HVO-a Travnika, Ivice Stojaka,  20. listopada  1992. godine, na ulazu u Travnik s istočne strane, od strane pripadnika Armije BiH, našeg tadašnjeg ratnog saveznika u borbi protiv srpskog agresora, imenovan sam njegovim nasljednikom na zapovjednoj funkciji. Obnašao sam i dužnost načelnika Zbornog područja Vitez, a početkom otvorenih sukoba s Armijom BiH u prvoj polovici 1993. godine, imenovan sam zapovjednikom brigade HVO-a „Frankopan“ (Upravo je Nakić, s nekoliko bliskih suradnika i utemeljitelj. Nakon prestanka  bošnjačko-hrvatskog rata, utemeljena je 3. gardijska motorizirana brigada HVO-a „Jastrebovi, a ja sam imenovan zapovjednikom. I cijeli ratni put., do potpisa Dajtonskog sporazuma i okončanja rata na području Bosne i Hercegovine,zapovijedao sam ovom brigadom iza koje je vrlo uspješan i u vojnim krugovima tako i označen vojni put (Kupres, Glamoč, Posavina, Jajce, Mrkonjić Grad…).

Početkom 1996. godine otišao sam na vojno školovanje u Zagreb, a po povratku postavljen sam na mjesto zapovjednika Zbornog područja Vitez, kasnije, nakon  prestrukturiranja HVO-a, zapovjednik 3. zdruga  Vitez. Još jednom sam išao na školovanje u Zagreb i nakon petomjesečnog školovanja  imenovan sam zapovjednikom Prvog gardijskog zbora HVO-a. Kasnije sam bio i pomoćnik federalnog ministra obrane, do 2001.godine, do vlasti Alijanse i hrvatske Samouprave, kada sam, s velikom većinom pripadnika HVO-a, ostao na ulici.

Nakon što je rat završio, kod svakog od nas rojila su se pitanje i misli kuda i kako dalje. Teško je bilo vidjeti, čak i naslućivati, ,bolje dane, perspektivu za sebe i svoju obitelj. Kuda su Vas misli nosile, instinkt, pragmatičnost ili domoljublje – ostati ili otići? Je li bilo i takvih dilema i razmišljanja?

Nakon završetka rata i slobode kretanja iz opustošene Lašvanske doline, pa i sa šireg područja, došlo je i do migracije stanovništva. Krenulo se. „trbuhom za kruhom“, ka sretnijim i sigurnijim destinacijama u „bijeli svijet“ Odlazile su cijele obitelji, a nama koji smo ostajali, koji smo svoje susjede, prijatelje… vodili u ratu i kroz rat,bilo je to vrlo teško gledati, razumjeti, opravdati. Navirala su i brojna pitanja, prije svega jesu li naši suborci uzalud ginuli?. Uz uvažavanje svačijeg stava, razloga odlaska, nas koji smo vodili vojsku kroz rat, grobovi naših prijatelja i suboraca, ljudski, vojnički, vjerski… obvezuju, traže od nas ostanak i opstanak, jer s tim  ciljevima i uvjeravanjima vodili smo ih, hrabrili…, nemamo pravo ostaviti ih, njihova vječna počivališta. Na žalost, bilo je tu i „prljavih igara“, poziva da se napuste krvlju obranjeni prostori,silnih, primamljivih i u najvećem broju slučajeva, lažnih obećanja Napuštanje ovih prostora  „pomagano“ je i zločinima,ubojstvima povratnika policajaca i civila, recimo u Travniku, pljačkanjem hrvatske imovine, skrnavljenjem sakralnih objekata, prijetnjama… bez procesuiranja i kažnjavanja počinitelja i nalogodavaca.

Od završetka rata s bošnjačko-hrvatskog rata prošlo je prošlo je skoro 25 godina, a Hrvati još uvijek vode „rat“ za svoju opstojnost, ravnopravnost, konstitutivnost. Gaze nas naši politički partneri gdje i kad stignu!

Stalno svjedočimo nepravdama koje nam se čine pa smo prinuđeni „rat voditi“, braniti se od „najezda“ na naše nacionalno biće u našoj Bosni i Hercegovini. Možemo sada govoriti samo o aktualnim problemima, o Izbornom zakonu koji Bošnjaci ne žele promijeniti, o načinu izbora izaslanika u Dom naroda što Bošnjaci i nelegalnim sredstvima ne daju promijeniti. Svjedoci smo, već treći put,  izbora Željka Komšića  na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH, što ni u snu Hrvati to ne bi učinili, pa to, onda, čine naši federalni partneri(‘) Bošnjaci

Nama Hrvatima se zna spočitavati kako ne volimo BiH, kako je ne priznajemo svojom domovinom i uzimaju si za pravo davati nam „certifikate domoljublja“ – je li mi (tko od nas) zaslužujemo imati pravo na BiH, što smo i tko smo mi – Katolici,može,  bosanski Hrvati pa i to nekako može proći, Bosanci,da…- Sve to govori o nastavku politike iz bivše države. A reći ću, tu nikakve dileme kod nas nema, mi volimo Bosnu i Hercegovinu, ali ne želimo  nikakve „ahdname“. Nitko nama ništa neće i ne treba davati, ovo je i naša domovina i mi hoćemo samo ono što nam pripada, kao i Bošnjacima i Srbima. Zaboravljaju Bošnjaci da se za BiH govorilo da je „Jugoslavija u malom“. Ta i takva Jugoslavija se raspala, zna se radi čega…? Nas Hrvate Bosna i Hercegovina više puta „izdala“, recimo 1991. godine kada je napadnuto Ravno (to nije naš rat, čulo se s bošnjačke strane),pa tenkovi u Prologu, pa glasovanje za slobodnu i neovisnu BiH, što bošnjačka strana nikada ni spomenuti neće… A nama se na sve to, i još mnogi čega što smo davali i dali za Bosnu i Hercegovinu, vrača podmetanjem, otimanjem  i uskraćivanjem, naših prava.

U mnogo čemu što  nam se događalo, a i dalje se događa, ima i naše krivnje – nejedinstva, ponekad nesposobnost,  osobnih interesa…, a što međunarodni guvernatori i naši politički partneri Bošnjaci, maksimalno zloupotrebljavaju i koriste.

Ima, i te kako, znamo mi,nitko to i ne krije kako se ponašaju u tim „igrama“ i procesima naši partneri Bošnjaci i dužnosnici međunarodne zajednice te naši sunarodnjaci  kupljeni za poziciju, za djelić vlasti, za judine škude. Da bi se u tim igrama što uspješnije i što brže pobjeđivalo smjenjivali su naše legalno izabrane predstavnike, veliki je broj takvih, čak njih i više od dvije stotine, a onda bi instalirali one podobne Hrvate (nekada i lažne) i poslušnike, kojekakve „sejde bajramoviće“, stizale su, u valovima,optužnice iz Haaga, nasilno, uvijek na štetu Hrvata, mijenjali su se Vašingtonski i Dajtonski  mirovni sporazum.Ne treba kriti niti zaboraviti i naše greške i propuste, ne činjenje. Moglo se i moralo više napraviti. No, ne treba smetnuti s uma, kada te moćni  žigošu, označe te krivim i za ono s čim nemašbaš nikakve veze., onda se nije lako boriti, pogotovo izboriti čak i za ono što nam po Božjim, ljudskim i ovozemaljskim zakonima pripada. Često se pitamo, čak neki i tvrde, kako mnogi dužnosnici međunarodne zajednice u BiH, mnogo što i ne razumiju. U takve tvrdnje uopće ne vjerujem. Sve oni vide i razumiju ali im u potpunosti, za to, odgovara„sljepilo“. Oni, naime, mnogo što ne žele vidjeti kako bi trebali i morali jer im ovakvo, kaotično, stanje odgovara, a posebno su „slijepi“ na atake Bošnjaka na hrvatska prava, čak i na ustavno-pravni poredak kada je na štetu Hrvata. Dali se uopće želi da BiH ide ka Europskoj uniji? Zar nije dovoljno jasno da u tom smjeru Hrvati u BiH  vuku, guraju, a perfidno to guranje koče Srbi i Bošnjaci. Kako sada stvari stoje, Hrvati, Bošnjaci i Srbi će prije preseliti, u velikoj većini, u zemlje EU, nego EU stigne u BiH.

Tko može svemu tomu u kraj stati? Je li ta snaga Hrvatski narodni sabor?

Na tom tragu o kojemu vi govorite, o ulozi HNS-a, najbolje se vidjelo na nedavnim izborima. Sve što nam se radi, nekorektno i protuzakonito i protuustavno čini tjera nas na zbijanje redova, na zajedništvo koje u našoj situaciji ponekad mora biti i izvan demokratskih načela. Naravno., mislim na krucijalna, životna, konstitutivna, nacionalna pitanja, na pravdu i pravicu, na jednakopravnost. Željno čekamo i u praksi reguliranje naše konstitutivnosti, garantiranu mogućnost izbora svojih predstavnika (Predsjedništvo, Dom naroda…) i onda ćemo mi Hrvati biti u prvim redovima međusobnog stranačkog nadmetanja, borbe za bolje sutra nas Hrvata i svih koji žive u BiH. To Hrvati u BiH željno čekaju i za to spremni su boriti se do, kako se to zna reći, do posljednjeg daha. Do tada uzdanica i jedini nam je put Hrvatski narodni sabor, pa ma što tko o tomu mislio. Nećemo više nikada nasjesti kao što smo nasjeli s Herceg – Bosnom koja je , zar ne, sastavnica Federacije BiH. A je i spominjanje Herceg-Bosne bogohuljenje, krimen koji bi,po nekim usijanim glavama trebalo čak i kažnjavati. HNS je posljednja crta obrane za nas Hrvate u Bosni i Hercegovini, garant  naše borbe za našu opstojnost, za našu konstitutivnost, za put ka  istinskoj demokraciji.

Sada ste u strukturama vlasti Srednjobosanske županije, dobro ste pozicionirani u HDZ-u u HNS-u. No, čini se, da hrvatsku pobjedničku koaliciju ponovo čeka teška borba. Jer, vidljiva je tendencija eliminiranja Hrvata, izbornih pobjednika, gdje god se može. Kako teku pregovori o formiranju vlasti u Srednjobosanskoj županiji?

Ovo je prilika zahvaliti se svima koji su i na ovim izborima svojim glasovima podržali Koaliciju HNS-a koju je predvodio HDZ BiH, posebno Hrvatima s područja naše županije i naših sunarodnjaka iz dijaspore.

Stigli su certifikati iz SIP-a izabranim zastupnicima u Skupštinu Srednjobosanske županije i odmah smo održali konstituirajući sjednicu. Krenut će se i s pregovorima, a kod nas nema,niti će biti nikakvih „igara“ i bilo kakvih nekorektnih pokušaja. Naravno naš uvjet je i spremnost na poštivanje volje i ustavnih prava Hrvata u našoj županiji i u Federaciji BiH. Cilj je jasan , ista prava, zajamčena ravnopravnost, konstitutivnost, a sve na dobrobit Hrvata i drugih naroda i građana koji na srednjobosanskom prostoru žive.

Na Vama je sada i dodatna odgovornost, bili ste nositelj pobjedničke liste s uvjerljivo najvećim brojem glasova. Gdje vidite svoje mjesto u budućim strukturama vlasti?

Rezultati izbora koje je dobila lista, ja osobno, neće me „ponijeti“ u nikakve nerealne visine. Neću ja, nisam takav čovjek, sada  poletjeti, koješta očekivati, tražiti, zahtijevati. Počašćen sam ukazanim mi povjerenjem ,ali istovremeno, bez i trunke demagogije, dana mi je i velika odgovornost. Hrvatski narod u Srednjobosanskoj županiji, a ovo područje mnogi, rekao bih spravom, označavaju bastionom HDZ-a BiH, pa tako i HNS-a., očekuje iskorake ka boljem, perspektivnijem… Ka takvim ciljevima, sve što je u mojoj moći, u mojim sposobnostima, bit će na raspolaganju onima koji su mi i ukazali povjerenje. Jamčim, poznajem dobro sve izabrane, da ćemo biti u zajedničkoj borbi za hrvatsko bolje sutra, a skupa s Hrvatima i za bolje sutra i Bošnjaka i Srba i drugih građana koji ovdje žive. A gdje ću ja biti, na kojoj poziciji…, odgovor je kratak i jednostavan: Bit ću tamo, bez ikakvog pogovora, gdje me moj HDZ BiH i HNS vide, gdje drže da mogu najviše  radom dati i  doprinijeti.