Internacionalci!

Kad sam napunila pedesetu čekalo me jedno iznenađenje. Ne, nije menopauza, nego lijepo šestodnevno putovanje u Istanbul. Naime, moja djeca su se udružila u naporima ( i novcu) i rezervirali ovo putovanje za troje, u tajnosti. To je bio njihov dar za ‘mother’, njihovo priznanje za moje uspjehe i padove zadnjih dvadeset i četiri godine. Naime prije toliko godina postala sam majka prvi put (kćer) a nakon sedam godina po drugi put (sin).

Za Vitez.info piše: Dragica Amsterdam-Križanac

Silno sam se obradovala, jer nikada nisam bila u ovome gradu. Dakle, kupila brošure, proučila sve od Osmanskog carstva do oca moderne Turske Ataturka. Sjeli na avion i pravac Istanbul.

Elem, hotel je bio u starom dijelu Istanbula što me oduševilo. Pogledali sve što se moglo vidjeti, onako turistički: stari i novi Istanbul, vozili se po Bosforu, jedan cijeli dan proveli u Bazaru, cjenkali se do smrti za jedan čilim, pa se jedno poslijepodne izribali u Turskoj kupelji, jedan dan kupovali po zlatarama, jedan dan bili u šopingu u modernom dijelu grada…

Mene je sve podsjećalo na Sarajevo i Travnik, na Andrića…zapravo sve je bilo veće i s više ponude. Ali, moji omladinci se oduševili! Jer, sve je drukčije na kvadrat nego u Amsterdamu, gdje su oni odrasli. Kod kuće ne piju kavu a ovdje stalno naručuju ‘duplu tursku’. Kod kuće ne vole grah a ovdje se udaviše ‘uh što je dobar ovaj turski grah’. A tek baklave! S pistacijama! Ja samo gledam! Čak im ne smeta što nema na svakom ćošku aparata za izvadit’ novac pa moraju strpljivo čekati u banci…

’Mam, ovdje je d r u k č i j e’ dokazuju mi…

Ok. Neću biti nadžak baba, kažem sebi. Prilagodi se! Uživaj!

Zadnju večer idemo u noćni klub. Kažu najbolji u Istanbulu. Njih dvoje sve organizirali, taxi čeka pred hotelom. Stvarno, kad smo ušli unutra imaš šta i vidjeti. Glamur! Sreća pa sam se onako sva nakinđurila i debelo našminkala. Moja kćer isto. Samo naš pubertetlija gazi onako sportski, muški. Na programu večera i tradicionalni trbušni ples. Sve na nivou! Konobar nas uvede u salu i smjesti za okrugli stol. Već se bližila ponoć i svi su stolovi već bili puni.

Sve turisti, nigdje lokalca osim posluge. Kad smo se raskomotili upita konobar na engleskom: Koju zastavu da stavim na stol?!
Pardon!
Da, to je ovdje običaj, Stavit ćemo zastavu vaše zemlje na stol. Mi smo po tome poznati…

Pogledasmo se, pa ja ispalih kao prava domoljupka: Croatia!
Ne, ne popravi me moja kćer, donesite od Bosne i Hercegovine!
Ne, ne, dođe do riječi i naš muškić, donesite zastavu Nizozemske!

Konobar stajaše neodlučan, pa se okrenu na peti i ode.

Ja ih prekorih: pa mi smo ‘etnische Hrvati’, zar ste zaboravili?!

Pa ja sam do moje osme godine živjela u Bosni, i rodila se u Sarajevu, pokuša ona svoju teoriju…

Eh, ja kako znam za sebe živim u Amsterdamu, iako sam samo rođen u Senica (hoće reći Zenica) upade sinek. Zato hoću nizozemsku. Što me briga za vaš Balkan…

Vrati se konobar noseći sve tri. Eto, pomiri nas Turčin!

Još u igrokazu ‘biranja Sultana’ pobijedi moj sin kasno te noći. Izabraše i izvedoše na binu mladog, još maloljetnog Sultana. Staviše mu polugole turske ljepotice još i turban na glavu i slikaše se s njim.
I dadoše mu sliku. Za vječnu uspomenu!.

I sad, kad god pogledam na zidu mog plavog Sultana, s turbanom na glavi, okruženog rasnim turskim ljepoticama, nasmijem se i kažem sebi: Ma, mi smo internacionalci!

Prethodni članakSlobodan Brkić: Korona kriza razgolitila lošu politiku prema sportu u općini Vitez
Sljedeći članakKrizni stožer FBiH pozvao županijska tijela na žurno djelovanje