Nakon svete mise zadušnice za fra Vitomira Silića slavljenoj u četvrtak u samostanskoj crkvi sv. Franje u Gučoj Gori, od svog uglednog, posebno među franjevcima poštovanog, mnogi kažu omiljenog, Vitežanina, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Govorili su, opraštali se, od fra Vitomira, dirljivim govorima, provincijal Bosne Srebrene, fra Jozo Marinčić, gučogorski gvardijan, fra Drago Pranješ – Čarli, izaslanik vrhbosanskog nadbiskupa i metropolita, uzoritog kardinala Vinka Puljića, dekan Bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, dr. Pavo Jurišić, dekan Hercegovačke franjevačke provincije, fra Ivo Ševo, Glavni definitor franjevačkog reda, fra Ivan Sesar, dekan Akademije likovne umjetnosti u Širokom Brijegu (fra Vitomir Silić na Akademiji bio dugogodišnji profesor), prof. Vendelin Karačić…
I trebalo ba reći, i za one koji nisu dovoljno poznavali fra Vitomira, nije bilo teško zaključiti o kakvom se čovjeku radilo, kakvog je člana izgubila Bosna Srebrena i uopće franjevački red, a novinari su iz tih oproštajnih riječi izvukli srž i konstatirali u svojim izviješćima da je riječ o „ljudskoj, duhovnoj, intelektualnoj, vjerničkoj, odgojno-pedagoškoj (studij pedagogije i psihologije završio u Rimu)… gromadi“ iza koje ostaje velika praznina ali i trasirani putovi kojim trebaju ići, sjemeništarci, studenti franjevačke teologije, franjevci…
Slušajući sve te pohvale, lijepe riječi, tragove koji ostaju iza njega, u velikoj tuzi za izgubljenim, ipak su ponosni i zadovoljni mogli biti prisutni članovi uže i šire fra Vitomirove obitelji, njegovi poznanici, prisutni prijatelji…, među njima i potpisnik ovih redaka. I reći ću, u jednom trenutku javila mi se velika želja dodati nešto zanimljivo u prilog rečenom i iznesenom o fra Vitomiru. Jasno, to je mogla biti samo želja, nikako i prilika i tako je i ostalo. Međutim, ni prespavana noć nije odagnala želju dodati lijepoj oproštajnoj prići neke detalje, događaje, utiske, doživljaje… koje zna samo potpisnik ovih redaka i nitko drugi među brojnim prisutnim na oproštaju od našeg dragog i poštovanog fra Vitomira.
Naime, daleke 1959. godine bio sam član Ljubljanske omladinske radne brigade na izgradnji dionice autoputa Paračin – Niš, u mjestu Draževac. U velikom improviziranom naselju omladinskih radnih brigada uz „moju“ Ljubljansku (školovao sam se u Ljubljani) bile su i brigade iz svih jugoslavneskih republika. Bila je tu i Sarajevska studentska, s jednom četom od tridesetak studenata s Franjevačke teologije (je li s njima bilo i studenata s Bogoslovnog fakulteta, ne sjećam se) s dvojicom ili trojicom profesora, među njima i Vitežani, moji poznanici, susjedi, nekoliko godina stariji od mene, Anto Silić i Franjo Križanac (umirovljenik s boravkom u franjevačkom samostanu Guča Gora, gdje je od 2012. svoje umirovljeničke dane provodio i fra Vitomir (Anto) Silić. I već prve večeri u Draževcu , za vrijeme večere iznenađenje, incident, mnogim vjernim Titovim, partijskim sljedbenicima zaprepaštenje…Jer, studenti teologije iz Sarajeva sa svojim profesorima, prije nego što počinju blagovati križaju se i jasno i dovoljno glasno se mole i tako blagoslivaju jelo koje je pred njima. Prvih nekoliko sekundi muk, iznenađenje, snebivanje…, a onda zvižduci, negodovanje, povici ua, ua, ua… No, mladi budući svećenici franjevačkog reda na to se ne obaziru, mirno i dostojanstveno završavaju molitvu, večeru, ustaju, prekrste se i napuste veliku blagovaonicu uz nove burne negativne i pogrdne reakcije. Sve to se ponavlja sutra, prekosutra… u vrijeme ručka i večere… Istovremeno svakog dana pred početak večere, čitaju se rezultati svih brigada o ispunjavanju radnih normi na radilištu. Svaki put najbolja je, ili među najboljim Sarajevska studentska brigada, s najboljim rezultatima četa (ne sjećam se koji je broj nosila – prva, druga, treća ili četvrta)koju su činili studenti franjevačke teologije. Već drugoga dana boravka (ukupno mjesec dana) počela su i sportska natjecanja sarajevski studenti, posebno četa franjevačkih studenata, koja se, ne daj Bože, ni slučajno tako ne označava, ističe se najboljim rezultatima. I reći ću, bez imalo subjektivizma, među njima, figurom, stasom, visinom, sportskom vještinom, svestranošću…, ali, prije svega, karizmom, urođenim liderstvom (ne samo u sportu, čak i molitvom u blagovaonici), ističe se moj Vitežanin, Anto Silić. Kako sam samo ponosan bio, važan među svojim Slovencima što sam poznanik, prijatelj s Antom, s Franjom Križancem a preko njih i s drugim iz ove legendarne čete. U vremenima predaha vidio sam im dlanove, krvave puknute žuljeve, gledao sam i upijao njihove sportske vještine, divio se i u sebi (skupa s njima) se molio pred početak objeda, divio se njihovom ponašanju na koje ni za malo nije utjecalo zviždanje, ružni povici, vrijeđanje… A iz večeri u večer čita se, ta i ta brigada, četa prebacila normu 80; 90; 110… posto, pobijedila rukometaše, nogometaše, odbojkaše… te i te brigade, čete… Slušao sam, gledao sam, mnogo što, priznat ću, nisam ni razumio, ali me fasciniralo da se mladi teolozi, radom, trudom, sportskim vještinama, ponašanje, dostojanstvom, hrabrošću, odlučnošću… „natjerali“ pripadnike drugih brigada da zvižduci za vrijeme njihovi kratki molitvi pred objede bude sve tiše, a za desetak, možda petnaestak dana i potpuno prestane. A oni na čelu sa svojim profesorima, na čelu ns mojim dragim (kako sam ga već tada zavolio) Antom, mojim ponosnim Vitežaninom, koji „gazi“ svojim zacrtanim stazama, putem koji je sam sebi odabrao ostaju nepokoljebljivi Naučio sam i ja u tih mjesec dana (dosta toga sam već nosio iz svog doma koji sam morao napustiti s nepunih petnaest godina), mnogo što, a tek kasnije sam i „prepoznao“ kako se može bez „halabuke“, bez udaranja u prsa… radom, trudom, odlučnošću, poštenjem, nepokolebljivošću… pokazivati i pokazati tko si, što si, gdje pripadaš. I moj dragi Anto, ljudska gromada u onom najpozitivnijem smislu te riječi, bar dio toga, već tada, prenio je i na mene, daleko više, vjerujem, na mlade koji su svoj životni put gradili i trasirali kroz sjemeništa, novicijate, teološke studije.
A naš poštovani sugrađanin, moj dragi prijatelj, iako vremena prilike baš za prijateljevanje i nismo imali, ipak smo to ostali, svoj vječni mir i spokoj našao je u lijepom gučogorskom kraju, na groblju Gorica odakle pogled puca na našu prekrasni i uvijek voljenu Lašvansku dolini i seže do njegovog (mog i našeg) rodnog Viteza, do župne crkve svetog Jurja Mučenika, gdje smo kršteni, krizmani… i čijoj je neposrednoj blizini i rođen, nbaš fra Velimir.
