In memoriam: Fra Franjo Grebenar – Greba (1951. – 2010.)

Prije točno dvije godine, 1. prosinca, ujutro u Novoj Biloj je, nakon duge i teške bolesti, preminuo fra Franjo Grebenar, župni vikar župe Duha Svetoga Nova Bila. Fra Franjo Grebenar rođen je u Malom Mošunju, 12. studenog 1951. godine od oca Joze i majke Slavke r. Gudelj. Ispraćaj iz župne crkve u Novoj Biloj obavljen je 2. prosinca 2010. pod misom zornicom u 6.00 sati. Obred sprovoda započeo je sv. misom zadušnicom 2. prosinca 2010. u 14,00 sati u samostanskoj crkvi u Gučoj Gori.

Fra Franjo Grebenar, sin Joze i Slavke r. Gudelj, rođen je u Malom Mošunju, župa Vitez, 12. 11. 1951. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Franjevački habit je obukao u Visokom 14. 7. 1970. Godinu novicijata je proveo u Kraljevoj Sutjesci. Prve zavjete položio je u Kraljevoj Sutjesci 13. 7. 1971. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Svečane zavjete je položio 19. 10. 1977. u Sarajevu. Za đakona je zaređen 7. 5. 1979. u Münsteru (Njemačka), a za svećenika 12. 5. 1979. također u Münsteru (Njemačka).

Vršio je službu župskog vikara u Tolisi (1979 – 1980), Podhumu/Livno (1980 – 1982), Breškama (1982 – 1984), Podmilačju (1984 – 1985), Novoj Biloj (1994 – 2000), Brajkovićima (2000 – 2004), Ovčarevu (2004 – 2006) i u Novoj Biloj od 2006., pa sve do svoje smrti.

Obnašao je službu župnika u Drijenči (1986 – 1989) i u Novoj Biloj (1988 – 1994).

Službovao je na više mjesta u Provinciji Bosni Srebrenoj. Nakon formiranja nove župe Drijenča 1986, koja je nastala odvajanjem od Brežaka zbog pastoralni potreba, postao je prvi župnik ove novoosnovane župe. Župljani ga se rado sjećaju, osobito mladi.

Bio je župnik u Drijenči od 1986. do 1989. godine. Ratne godine provodi u Novoj Biloj, kao vikar i kao župnik, gdje poseban doprinos daje izgradnji nove bolnice, ali i radu ratne bolnice, koja se nalazila u župnoj crkvi u Novoj Biloj, u nevjerojatno teškim uvjetima tijekom rata. “Neki kažu da se previše govori o ratu, ja mislim da trebamo govoriti da se ne bi ponovio…”, govorio je fra Franjo, naš Greba, koji je nakon Nove Bile, vjernicima služio i u župama Brajkovići i Ovčarevo.

Nakon duge i teške bolesti prije godinu dana preminuo je fra Franjo Grebenar, humanist koji je kao župnik župe Svetoga Duha u Novoj Biloj ustupio crkvene prostore kako bi ranjenici i teški bolesnici imali mjesto za liječenje. Crkva bolnica u Novoj Biloj poznata je diljem svijeta zahvaljujući, prije svega, humanizmu Franje Grebenara i njegovih najbližih suradnika. U njoj su svoje snage i umijeće udružili i uložili liječnici duše i liječnici tijela. Franjo je bio omiljen kako od običnog puka, tako i od najviših političkih dužnosnika, kako Herceg Bosne, tako i Republike Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine.

Donio nadu

Bio je prvi predsjednik Odbora za gradnju, ali i prvi ravnatelj Hrvatske bolnice “Dr. fra Mato Nikolić”, ujedno i čovjek koji je dočekao sudionike Bijelog puta koji je donio svjetlost i nadu u Lašvansku dolinu. Tog se jutra u viteškim, ali i kafićima diljem Lašvanske doline tiho šaputalo “Umro fra Franjo Grebenar”. Jedni nisu mogli vjerovati toj vijesti, drugi su, poznavajući njegovu bolest, s velikim uzdahom žalili za njim, dok su oni koji su ga dobro poznavali prepričavali njegove zgode iz života. Bio je čovjek vrlo vesela duha. Nitko nije s ravnodušnošću prihvatio da fra Franje više nema. Međutim, kažu da nakon smrti čovjeka ostaju samo njegova djela. Franjina su velika i humana. Njegova poznata izjava da “fratri uvijek žele dobro svom narodu, a Bog učini bolje”, potvrdila se u Novoj Biloj, maloj župi koja je osnovana tek 1975., da bi već 1992. i 1993. godine postala poznata diljem svijeta. U toj maloj župi župnik fra Franjo Grebenar ustupio je crkvene prostorije za ratnu franjevačku bolnicu. Bila je to jedinstvena crkva bolnica u svijetu kroz koju je prošlo oko 11.500 ranjenika i pacijenata za vrijeme ratnih sukoba u Lašvanskoj dolini. Kada više nije bilo dovoljno kreveta za ranjenike, ustupljene su im crkvene klupe. Prisjećajući se tog vremena u knjizi “Memento”, fra Franjo, između ostalog, piše: “Kao i svaki drugi dan držao sam vjeronauk u dvorani kada su došli naši vojnici i dovezli četiri ranjenika tražeći bolnicu u Novoj Biloj. Morao sam ih poslati u ambulantu u Vitez jer u Travnik i Zenicu nisu htjeli ili nisu smjeli. Navečer su ponovno došli, ali su bili prisutni i neki liječnici u privatnom posjetu i razgovarali smo o bržem otvaranju bolnice. Nemajući izlaza, svi smo ustali i počeli iznositi klupe iz vjeronaučne dvorane i unositi krevete, stalke za infuziju i ostalo.” Tako piše čovjek koji je u vrijeme najžešćih borbi HVO-a i Armije BiH u Lašvanskoj dolini svakodnevno ugošćavao UN-ove mirotvorce, inozemne donatore koji su često donosili lijekove kojima je istekao rok valjanosti samo da bi ih se riješili. Organizirao je i skupljanje slame za ranjenike koji su trebali kamionima Unprofora i autobusom biti prevezeni za Split.

Stradanja Hrvata

Sve je fra Franjo radio kako bi pomogao da se patnje ranjenih i bolesnih koliko-toliko ublaže. Primao je i humanitarke poput Sally Bayker, predstavnika UN-a Cedrica Thonberrya, ali i poznatu hrvatsku glazbenu divu Terezu Kesoviju koja je iz crkve bolnice helikopterom odvezla ranjenu djevojčicu Mirnu iz Busovače u Split. Nakon izlječenja, Tereza je maloj Mirni postala kuma. Njegova župna kuća više je sličila nekom press-centru nego Božjoj kući za Božje sluge. Zahvaljujući prije svega svojim prijateljima koje je poznavao i prije rata, fra Franjo Grebenar uspio je preko Ante Damjanovića poslati videokasetu na HTV u jeku najvećih stradanja Hrvata i granatiranja ove crkve bolnice. Nakon tih strašnih slika koje je prikazao HTV, mnogi su konačno shvatili što se Hrvatima događa u Lašvanskoj dolini. Franjo je zahvaljujući svojoj mudrosti vrlo vješto održavao i prijateljski i službeni odnos s osobljem ratne bolnice. Humor je često bio jedini lijek za zdravstvene djelatnike, ali i obične ljude koji su dolazili u bolnicu u posjet svojim ranjenim ili bolesnim. -Sjećam se kako sam prestrašio jednu gospođu, a samo sam se htio našaliti. Granata je pogodila njezinu kuću i najteže je prošla njezina kći. Dovezena je u bolnicu, a majka je zvala da pita za zdravlje kćeri. Ja sam joj ‘zabrinuto’ rekao da je ona trudna (u drugom stanju). Kako se samo uplašila i zabrinula, a ja sam joj nakon toga rekao da ima geler u stomaku i to je sve”, piše fra Franjo u svome “Mementu”. Kroz jedan novinski tekst teško se može predstaviti humanist koji je uvijek više i dalje gledao od drugih. Uvijek i samo uvijek živio i radio za čovjeka.

Susret s Tuđmanom

Nakon medijske deblokade fra Franjo je dočekao i sve sudionike Bijeloga puta na čelu s dr. Slobodanom Langom i Hermanom Vukušićem. Dočekao je i predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana u Novoj Biloj 14. lipnja 1994. godine, a u svom pozdravnom govoru nakon što mu je ponuđeno pokroviteljstvo nad izgradnjom nove bolnice, dr. Franjo Tuđman je rekao: “Rado prihvaćam pokroviteljstvo nad novom bolnicom i mislim da ovaj puk zaslužuje da se izgradi jedna nova, suvremena bolnica na svijetlim tradicijama bolnice u Novoj Biloj.” Danas, zahvaljujući fra Franji i njegovim suradnicima, predsjedniku Tuđmanu i narodu Republike Hrvatske, Nova Bila ima suvremenu bolnicu u kojoj se liječe svi ljudi, bez obzira na vjeru ili nacionalnost. Pokojni fra Franjo Grebenar sigurno je bio čvrst oslonac mozaika koji je ljudima omogućio da bolje i humanije žive. Svjetlost vječna neka mu svijetli!

p.s. Uvijek si bio uz nas, ostao u našim srcima i uvijek  ćemo te pamtiti! Dragi naš Greba, počivaj nam u miru Božjem.

Oproštajne riječi 1. prosinca 2010. godine, između ostalih, uputili su:

Dragi moj brate, brate sv. Franje i brate svih nas!

Kako je malo trenutaka u životu kad je čovjek ujedno i sretan i tužan. A danas smo mi u tom trenutku. Tužni što si otišao od nas, a da se čestito nisi ni od koga oprostio, nisi navratio u birtiju kod Gange i Zlaje, u centar svijeta, gdje se raspravljalo o suštini života, o smislu smrti, možda više nego na nekom kongresu biskupa, ili slično. Tužni, što si napustio ovu Bosnu koju si uvijek volio, a najviše kad je bila najjadnija i koju ne bi dao ni za sto Amerika. Tužni, što si napustio ljude kojima si uvijek znao podijeliti širok osmijeh i kojima si na ispovijedi znao dati oprost prije nego što stanu preda te. Tužni, što si često bio neshvaćen, ponekad neprihvaćen, pa čak i onda kad si govorio istinu (ili baš zbog toga). Sretni smo jer si od jučer u krilu našeg Dobrog Oca odakle pogled puca k’o sa Paklarevskih stijena. Sretni smo što si se riješio mnogih problema ovoga svijeta kojima smo i nadalje podložni. Sretni smo zbog tebe što sad lakše dišeš, a i sam znaš kako si se patio zadnjih pola godine. Sretni smo jer će tvoja molitva za nas biti puno djelotvornija, a i mi ćemo moliti za tebe – obećavam. Nemoj nam ništa uzeti za zlo, ni mi tebi nismo, i pozdravi nam naše najmilije!

Doviđenja brate!

Petar Grebenar

– – – –

Pismo oproštaja i zahvale našem prijatelju i bratu fra Franji Grebenaru

Ovu smrt smo čekali strašeći se jer je naš Greba bio obilježen bolešću o kojoj se sve zna. Smrt smo čekali a Boga molili da mu život produži. Što je on od Boga molio?

Poznavajući mu narav i srce, iz vremena bez nade i bez izlaza iz nemilosrdne patnje, i tada smo gledali u njega i pitali se što se on s Bogom dogovara. Vođen Božjom providnošću osebujnim je načinom po krivim crtama pisao pravo. Kad god smo dolazili u bolnicu u Novoj Biloj, dolazili smo kao u svoju kuću, k ocu i materi, jer je Greba napravio sve da tako bude. Sjećanje na dobrotu cijelog ovog naroda, od čovjeka do čovjeka koji je na bilo koji način bio pri ruci i nama i bolesnima, to nas uvjerava u snagu zajedništva. Na vrhu svih sjećanja uvijek je ostao Greba.

Fratar, fra Franjo Grebenar, čovjek od dugoročnih istina svjedočio je svojim životom i kad je jedan rat prestao a drugi njegov oblik počeo. Osmislio je postojanje već izbrisanih stranica o dobroti i žrtvovanju.

Mladim ljudima, Grebinoj braći po sakramentu, svima koji nisu upamtili ono što pamtiti treba, njima se ne smiju umanjivati zla vremena ni uljepšavati istina, jer je sve to dio ratne rane. Zahvalni smo hrvatskom narodu Lašvanske doline, zahvalni smo Jozi i Slavki, roditeljima našeg Grebenara što su nam ga dali. A uzet nam ga ionako nitko ne može. Što je u srcu riješeno – riješeno je .

Nakon teške bolesti, polegnuti križ je dočekao svoje uspravljanje. Hvala dragom Bogu što nam je otvorio oči pa od križa nije napravio smrt nego život.

Dragi Greba, počivao u miru Božjem!

Liječnici Kliničkog bolničkog centra Split

– – – – –

Franjevačkoj zajednici, rodbini, prijateljima i poštovateljima fra Franje Grebenara
Sretni smo što smo ga poznavali. Bio je svjetlo iz ferala u mračnim danima rata. Bio je bijeli put u doba prekinutih putova. Bio je ptica koje je prelijetala granice noseći životne mrvice gladnima. Bio je duhovnik, borac za život i pravdu, humanitarac, brat i prijatelj, nadasve čovjek.
Mirno spavaj u njedrima svoje Lašvanske doline dragi naš prijatelju fra Franjo Grebenaru.
Tebi na spomen šaljemo buket bijelog cvijeća i naše molitve.
Sjećanje na tebe i tvoja ljudska djela pamtit će:

Prof.dr.sc Goran Dodig, prof.dr.sc. Mihovil Biočić i medicinska sestra Marija Županović

Klinički bolnički centar Split

– – – – –

Dragi kolega!

Daleke 1966 g. došli smo kao dječaci u Franjevačko sjemenište Visoko. Svatko je od nas sa sobom donio i dio svoga djetinjstva iz različitih krajeva BiH. Gledali smo se, upoznavali. Svatko je od nas na svoj način bio ono što jest i kakav jest. Od nas 51 koji smo došli u prvi razred gimnazije, nije bilo neke posebne razlike. Ali kako su godine prolazile našega zajedničkog života, ti si na svoj način bio orginalniji i posebniji od svih nas. Tvoja originalnost bila je naše bogatstvo. Znao si nas sve razveseliti svojim jedinstvenim načinom mladenačkog života. Rado smo slušali zabavnu glazbu kao i svi mladi ljudi ali dok su neki od nas znali po koji strani bend ti si za nas tada bio prava enciklopedija u poznavanju strane zabavne glazbe. Na teologiji si nam donosio longplay ploče a mi presnimavali kako bi mogli kasnije slušati. Sebi si sam dao ime Hermenegildo, kako smo te mi od radosti zvali. Kao što si od početka bio poseban, originalan i drag takav si ostao i do kraja svoga života.

Naša Franjevačka zajednica, mi tvoje kolege kao i svi ljudi koji su te upoznali, ostali smo bez čovjeka, kršćanina, svećenika i bosanskog fratra, koji je znao doista nesebično i bezrezervno voljeti. Svojom vedrinom i smislom za humor znao si nas razveseljavati, svojom domišljatošću nadahnjivati i svojom prirodnom inteligencijom obogaćivati. Otvoreno i iskreno si pristupao svakom čovjeku, bez kompleksa i lažne skromnosti i ostavljao na ljude dojam  izuzetno zanimljivog, nesvakidašnjeg čovjeka a posebno svećenika i fratra. Znao si istinski voljeti i dao se bez napora voljeti.

Tvoj nam život govori: Ako danas sretnete radosna čovjeka, nemojte misliti da mu sve dobro ide u životu, da nema patnje, nevolja i križeva. Razlog radosti nije odsutnost kako mi kršćani kažemo križeva tj. patnje boli i životnih poteškoća već njihovo prihvaćanje bez straha, s ljubavlju u povjerenju Gospodinova obećanja, da smo Njegova djeca.

Jer ljudska sudbina nije samo zemaljska nego i nebeska, nije samo povijesna nego i metafizička, nije samo ljudska nego je i božanska sudbina, nije samo ljudska drama nego i božanska drama.

Prošlost mora završiti, ali ne da bi pala u zaborav, nego da bi našla svoje mjesto u povijesti.

Dragi kolega, tvoja prošlost ostavlja trajni pečat radosnog, dobrog i skromnog čovjeka i fratra na sve nas koji smo te imali sreću upoznati i dio svoga zemaljskog života proživjeti s tobom.

Hvala ti, a ti sada radosno u miru i ljubavi živi u punini vječni život, kojeg si ovdje na zemlji živio i navještao.

Fra Vinko Ćuro, u ime kolega pokojnog fra Franje Grebenara

– – – –

Mnogopoštovani oče Provincijale, kolege svećenici, časne sestre, draga rodbino i prijatelji pokojnog fra Franje, dragi vjernici!

Jučer je u kancelariju Vrhbosanske nadbiskupije stigla obavijest da je Novoj Bili nakon teške bolesti, blago u Gospodinu, preminuo svećenik redovnik član Franjevačke provincije Bosne  Srebrene fra Franjo Grebenar u 31 godini svećeništva, 33 godini redovništva i 59 godini života. Gledajući njegove službe župnog vikara i župnika može se reći da je u relativno kratkom vremenu pastoralno djelovao u većem dijelu naše Nadbiskupije. Svećenički i redovnički život pokojnog fra Franje neopterećen ambicijama isijavao je, na njemu prepoznatljiv način, iz dubine njegove pjesničke duše ljubav prema „malom“ čovjeku, ljubav prema svojoj Franjevačkoj zajednici, Vrhbosanskoj nadbiskupiji, cijeloj Bosni a posebno Lašvanskoj Dolini i Travničkom kraju. Na poseban način su to osjetili vjernici i bolesnici u ratnoj bolnici fra Mato Nikolić, smještenoj u župnoj crkvi za vrijeme rata. Svi ti ratni događaji, stradanja i poraće su nagrizali njegovo zdravlje koje je polako dogorijevalo i prolazilo svoje ovozemaljsko čistilište. Kad je vječni Sudac odredio vrijeme njegova života i smrti pozvao ga je Sebi u vječnu radost. Čvrsto se nadamo i molimo da mu dobri Gospodin sve ljudske slabosti i grijehe oprosti a svaku žrtvu i ljubav nagradi.

U toj nadi u ime odsutnog uzoritog gospodina Vinka kardinala Puljića, nadbiskupa vrhbosanskog izražavam, u Vašoj osobi mnogopoštovani oče Provincijale, cijeloj Franjevačkoj zajednici iskrenu sućut i suosjećanje zbog ovozemaljskog gubitka još jednog subrata. Izražavam također iskrenu sućut i rodbini i prijateljima pokojnog fra Franje. Neka nas sve zajedno tješi vjera u ovom adventskom vremenu u drugi Kristov dolazak u kojem ćemo svi zajedno doživjeti potpuno sjedinjenje s uskrslim Gospodinom.

I na kraju čini mi se da se možemo složiti svi koji smo poznavali fra Franju da je ljudskom življenju davao posebnu onu dimenziju, koja u suštini nije oskvrnjivala ono božansko u nama, nego naprotiv njegov je život propovijedao Božju originalnost u svakom od nas i bio je duboko svjestan ljubavi Božje prema svakom svom stvorenju. To uvjerenje mu je život činilo prihvatljivim kao dar usmjeren prema čovjeku i svome Bogu. I sam je mnogo puta bio milosrdni samaritanac, neka ga sada milosrdni samaritanac Isus primi u svoje nebesko Kraljevstvo.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svijetlila mu! Počivao u miru Božjem.

Luka Tunjić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije

– – – –

Posljednji pozdrav Grebi.

Zauvijek se opraštati od prijatelja, suradnika, čovjeka kakav je bio naš Greba, je iznimno težak i nezahvalan trenutak.

Što reći, kako sažeti u nekoliko rečenica ono o čemu bi se mogla knjiga napisati.Jer, naš fra Franjo Grebenar je iza sebe ostavio duboke, neizbrisive tragove u najtežem povijesnom i tragičnom vremenu Hrvatskog naroda Lašvanske doline , pa i šire regije.

Vidjeti što drugi ne vide, ne predavati se kada se čini da pomoći nema, od ništa praviti i stvarati nešto…..To može samo čovjek duboke vjere, velike hrabrosti, čovjek koji u sebi ima Bogom danog vizionarstva. A takav je bio naš Greba, i to baš u vremenu kada se bez duboke vjere, hrabrosti i vizionarstva nije moglo ostati i opstati.

No, iako i svi vi znate, ipak ću ukazati, podsjetiti na nemjerljivu ulogu fra Franje Grebenara u osnivanju Franjevačke bolnice u Novoj  Biloj, bolnice na čijem je temelju izgrađena današnja Hrvatska bolnica Dr.fra Mato Nikolić. Pokazalo se da je upravo Franjevačka bolnica, crkva-bolnica, temeljac opstanka Hrvata u teškom ratnom vremenu, a kasnije i temeljac našeg ostanka u našoj, lijepoj, Lašvanskoj dolini.

Ali našeg dragog i poštovanog Grebu svesti samo na nemjerljivu ulogu u osnivanju Franjevačke bolnice u crkvenom zdanju, bilo bi tek dio važnih i nepobitnih činjenica.Jer, fra Franjo je bio i ravnatelj te bolnice, član odbora za izgradnju nove bolnice, član Upravnog vijeća bolnice, arhivar, kroničar, ekonom u doslovnom smislu riječi kad je za to trebala diplomatska a još više mađioničarska sposobnost. Bio je dobri duh bolnice- snaga i ohrabrenje medicinskom osoblju, pacijentima, narodu.

Njegovi istupi u teškim ratnim vremenima na televiziji i na drugim medijima, bili su upečatljivi, ostavljali su ljude bez daha, otvarali su i željezna vrata. Drugim riječima ili pojednostavljeno rečeno, bio je „sve i sva“ kako se to u našem narodu kaže.

I simbolike li, najupečatljiviji dio svog životnog puta, tamo početkom devedesetih, fra Franjo je počeo u Novoj Biloj, u crkvi  Svetog Duha, u crkvi-bolnici, gdje je i okončao svoj ovozemaljski put.A opraštajući se od našeg ujaka Grebe u ovoj kulturnoj samostanskoj crkvi sv.Franje, u Gučoj Gori, gdje će fra Franjo biti i vječno počivati , još ču reći:

Dragi fra Franjo, opraštam se od Tebe u ime  medicinskog osoblja naše bolnice, s dubokim poštovanjem i ispraćam te u povijest, u legendu.Hvala Ti za sve što si činio i učinio za svoj vjerni katolički puk Lašvanske doline, za sve ljude dobre volje.U najtežim trenucima bolesti i patnje, kada mnogi pokleknu i utonu u malodušje, ostao si dosljedan svoga življenja. Iako smo te molili da pomoć tražimo u drugim centrima rekao si „nigdje mi neće biti bolje, ovdje sam sa svojim ljudima u svojoj bolnici.Vjerujem vam.“

Ti si nas učio da zaborav, a ne starost i bolest, donosi smrt.Ja i djelatnici naše bolnice nećemo i ne možemo zaboraviti tebe i tvoja djela.Bio si i ostat ćeš legenda, a takvi ne umiru, takvi se ne zaboravljaju.

Počivaj u miru Božjem.

Prim.dr.Velimir Valjan


Mjesec beba