Najstariji gospodarski kolektiv u Vitezu odavno je potpuno uništen i sada je ruglo grada pa i cijele Lašvanske doline.
Davne 1899. godine i Vitezu je osnovan prvi industrijski pogon s nazivom „Poduzeće za mehaničku preradu drveta“, a osnivač je bio Austrijanac Guido Rudgers. Uz još neke manje pogone i pilane u obližnjoj Kruščici, sve do pedesetih godina prošloga stoljeća to je bio jedini industrijski pogon u Vitezu u kojemu je bila instalirana parna pilana i pogon za impregniranje drveta – stupova za elektroprivredu i telekomunikacije, pragova za željezničke pruge, a vrlo brzo tvrtka je dobila naziv „Impregnacija”.
Tijekom Drugoga svjetskoga rata jedan od tri spremnika sa sredstvima za impregniranje je zapaljen no vrlo brzo nakon završetka rata i obnovljen i tvrtka je nastavila uspješno raditi i „hraniti“ od 500 do 700 viteških obitelji. U Domovinskom ratu Imregnacija je pretrpjela tek neznatne štete, na proizvodnim pogonima štete i nije bilo i vrlo brzo je počela s radom a za direktora je imenovan domaći „kadar“, Ivo Križanac.
Po svim važećim zakonskim propisima Impregnacija je privatizirana početkom 2000. godine a vlasnici su postali Alpe Adrija Fund Gmbh iz Austrije, s udjelom vlasništva od 51 posto, Austrijanci, otac i sin Albert i Mario Petterner (42,38 posto), te dotadašnji direktor tvrtke s udjelom od 6,62 na temelju uloženog novčanog iznosa od 867.012,80 KM, koji je, uz suglasnost dioničara nastavio direktorovati. A mnogi su se tada pitali otkud mu toliki novac kada je do tada bi „crkveni miš“.
Nekoliko godina poslije privatizacije, činilo se, tvrtka je dobro poslovala, mutilo se i mućkalo, švercalo se drvenom građom (bukovim i jelovim trupcima), izvozilo se u Austriju i u druge zemlje, navodno su uložena i znatna materijalna sredstva u modernizaciju proizvodnje. No, s vremenom su počela otpuštanja radnika, kašnjenje plaća, neplaćanje prekovremenog rada, neplaćanje toploga obroka, otpuštanje trudnica, bolesnih…, počeli su prosvjedi, štrajkovi… i u roku od dvije-tri godine poduzeće je prestalo s radom.
Nema dvojbe vlasnici i njihove dobro plaćene „sluge pokorne“ na čelu s ranije smijenjenim direktorom Ivom Križancem su se dobro namirili, potpuno napustili tvrtku s cijelim vijekom i nešto više uspješnog rada i djelovanja. Tvrka koja se prostirala na površini od 300.000 metara četvornih sa svom potrebnom infrastrukturom u međuvremenu je potpuno opljačkana i uništena, i sada sve to izgleda zastrašujuće, gore nego Drezden nakon savezničkog bombardiranja 1945. A da tuga i žalost budu veći tvrtka se nalazila uz magistralni put Kaonik – Travnik i uz odvojak za ulazak u Vitez, i sada je taj prostor ruglo grada i cijele Lašvanske doline. A samo petstotinjak metara dalje, uz magistralnu cestu ka zapadu je Poslovni centar PC – 96. jedan od najljepših i najvećih u Bosni i Hercegovini, ponos Viteza i cijele srednje Bosne.
I kako kaže stara narodna poslovica – ujeo vuk magarca – niti je tko odgovarao, niti će odgovarati, niti je bilo koga briga za to sadašnje ruglo koje je postalo i ilegalno odlagalište smeća, otpada mesara i sa šireg područja… okupljalište stotina pasa lutalica, mačaka, štakora… potencijalno leglo kojekakvih zaraznih bolesti.
Istina, sudski je odgovarao potpisnik ovih redaka pred Županijskim sudom u Novom Travniku u periodu 2007.-2009. s krimenom „kleveta i laži…“, zbog pisanja i ukazivanja na aktualno zabrinjavajuće stanje u Impregnaciji, zbog ukazivanja na šverc, lopovluke koji tvrtku vode, lako se dalo vidjeti i naslutiti, u propast, sada kada je nepovratno kasno, svima vidljivu.