Hopa cupa u dnevniku Federalne televizije

altZvao me nekidan u dva iza ponoći Zlatko Lagumdžija da kaže što bih trebao napisati u Oslobođenju. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane ili komiteta da kaže što bi trebalo pisati u novinama. Baš se, veli, vratio iz Banje Luke, bio kod Dodika i tako.

Boris Dežulović / Oslobođenje

– Kakav si mi ti? – pitao me onda.

– Nije loše, a kod vas? – reko ja pristojno, pa nastavio i ne sačekavši odgovor. – Evo sad odoh, idem da pišem kolumnu.

– Sve imaš? – upitao me gospodin ministar, ali više onako retorički, samopodrazumijevajuće.

– Imam, imam – rekoh.

– Sve imaš – nastavio je, ovaj put mi se učinilo manje retorički, kao da provjerava. – Državni udar i to?

Državni udar?, mislim se ja, kakav državni udar?

– Apsolutno – nesigurno sam klimnuo glavom.

– Samo što je nasjeo na potkusurivanje – i dalje je govorio Zlaja. – Nismo se pojavili, pošto će se sastati s HNS-om, mene nema.

Tko se nije pojavio?, gdje se nije pojavio?, koga nema?, razmišljao sam grozničavo, sve samouvjereno klimajući glavom.

– Apsolutno, apsolutno – sveudilj sam tako ponavljao, iako nisam imao ni daleke slutnje pojma o čemu priča.

– A kod tebe? – upitao tada Zlaja. – Šta ima kod tebe?

– Apsolutno, apsolutno! – energično na to klimnuh glavom.

– Reko, šta ima kod tebe? – ponovio onda ministar glasnije.

– Ah, to – trgnuo se ja. – Sve u dure.

– I eto, tako – na to će Zlaja, kao da me nije čuo.

– Vidimo se, hvala vam – požurih ja srdačno, ali veza se već prekinula.

Tupo sam gledao u telefonsku slušalicu. Državni udar, potkusurivanje? Jebemtisve, blage veze nisam imao o čemu je riječ. Ponekad sensei baš nerazumljivo govori. Mislim, svi mi u medijima znamo da je on mudar učitelj i vođa, ali da je baš toliko mudar, znao bi i da mi nismo. Kako bilo, valjalo je sjesti i pisati. Sve imaš, državni udar – kreveljio sam se podrugljivo, pa se brzo osvrnuo. Srećom, nitko nije čuo.

Državni udar, nismo se pojavili, mene nema – ponavljao sam u sebi. Vjerojatno misli na očekivani susret s hrvatskim premijerom. Umjesto s njim, on se u Banjoj Luci susreo s Dodikom. Bilo je dakle jasno da govori o svojoj posjeti Banjoj Luci. Ili ne? Hajde razmisli, rekoh sam sebi: za prvu posjetu u mandatu ministra vanjskih poslova sensei Lagumdžija je izabrao Banju Luku. Nije ni Bruxelles, ni Washington, nije ni Zagreb, ni Beograd, nego – Banja Luka. Onda mi je sinulo. Kakav je to lisac!

Posjetom Dodiku u svojstvu ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Zlatko Lagumdžija je praktički sam samcat priznao Republiku Srpsku. Veličanstveno! Milorad Dodik je, naime, u klopci. Klasični šah mat. Jer šta? Mora sad i on, jebiga, priznati Bosnu i Hercegovinu. Ako je ne prizna, znači da ne priznaje ni njeno priznanje Srpske, a ako ne priznaje priznanje Srpske, ne priznaje, to je jasno, ni Srpsku kao takvu. To bi bilo kao da je dobrovoljno raspustio entitet i na televiziji proglasio povratak Republike Srpske u državnopravni okvir Bosne i Hercegovine.

S druge strane, onoga trenutka kad predsjednik Republike Srpske prizna Bosnu i Hercegovinu, nema više Republike Srpske kao države. Ako, naime, Dodik prizna Bosnu i Hercegovinu, priznaje i njezin državni integritet na cijelom njenom teritoriju, a ako prizna državni integritet Bosne i Hercegovine na cijelom njenom teritoriju, ne priznaje, to je jasno, integritet Srpske kao takve. To bi bilo kao da je dobrovoljno raspustio entitet i na televiziji proglasio povratak Republike Srpske u državnopravni okvir Bosne i Hercegovine.

U svakom slučaju, Dodik je popušio. Zavukao mu ga Lagumdžija do balčaka. Nasjeo papak na klasično potkusurivanje. Pa da, sjetih se tada, tako je sensei i rekao, “samo što je nasjeo na potkusurivanje”! Veliki je to majstor, možda i najveći poslije Kissingera.

Gledam tako one protokolarne fotografije na kojima su njih dvojica za onim stolićem, na stoliću mala zastavica Republike Srpske, na radnom stolu mali grb Republike Srpske, uza zid pak velika zastava Republike Srpske, na zidu veliki grb Republike Srpske, do grba mapa Republike Srpske, velika Srpska ko Velika Srbija, sve u svemu – nigdje Bosne ni za Bosnalijeka, a Dodik pizdi. Neprocjenjivo.

Zajebo ga Lagumdžija kao nitko. Ministar vanjskih poslova se smješka, a Dodik, točno se vidi, iznutra kuha. Kao Capablanca kad mu je ono Mansfield 1919. uvalio svoj čuveni šah mat u dva poteza. Uvalio sensei Lagumdžija levatu državni udar u dva poteza, divota bilo gledati.

Ustao sam od stola i glasno zapljeskao ministrovoj unutarnjo-vanjskopolitičkoj bravuri. I taman krenuo da ću poslati tekst u kabinet Ministarstva, ono zazvonio telefon. Kad tko? Kožo. Ima on taj običaj, zovne iz kafane da ispriča vic taman kad šaljem tekst u Ministarstvo.

Elem, došao Zlatko Lagumdžija u Federalnu televiziju da gostuje kod Muje u Dnevniku. Ušao on u studio, a urednici i novinari, kad ga vidješe, sve zabalili i zaslinili od silnog oduševljenja. Bilo baš ružno za vidjeti, cijeli studio onako balav i slinav. “Dajte uredite to malo”, rekao gospodin Lagumdžija s gađenjem i sjeo u stolicu, a Mujo odmah zapasao pregaču i dohvatio partfiš da uredi studio prije nego počne Dnevnik. Gospodin Lagumdžija se, međutim, za to vrijeme na stolici stao klizati po balavom podu, pa Mujo stao razmišljati kako da mu nekako fiksira stolicu.

Gospodin Lagumdžija onda, vidjevši će Dnevnik početi dok se Mujo sjeti rješenja, ustao i skinuo opasač da mu privežu stolicu za stol. “Odlična ideja, gospodine ministre!”, reče urednik Mujo, a gospodinu ministru, čim je skinuo opasač – pale hlače. Krenuo onda Mujo hitro gospodinu Lagumdžiji podignuti pantale, ali se na balavom podu poskliznuo i zabio mu se posred gole stražnjice. U taj čas, jasno, u studio upala Fata, pa vidjevši Muju s pregačom francuske sobarice i glavom u dupetu gospodina Lagumdžije, poviče: “Šta to radiš, crni Mujo?!?!

“Znam da nećeš vjerovati”, odgovorio Mujo rezignirano, “ali uređujem Dnevnik Federalne televizije.”

Vezani članak:

VIDEO: Kako Lagumdžija uređuje Dnevnik FTV-a