Osamdeset trogodišnji Pero Kordić, preminuo je u utorak u prvim večernjim satima, ne dočekavši puštanje na slobodu i dolazak u roditeljski dom u Busovači, sina Darija kojega je haški sud 26. veljače 2001. nepravomoćno, a 17. prosinca 2004. pravomoćno, osudio na drakonsku dvadesetpetogodišnju kaznu zatvora. Darijo se dragovoljno, s još devetoricom Hrvata iz Viteza, 6. listopada 1997. godine, predao Haškom sudu.
A dočekati sina na slobodi, u obiteljskom domu, bila je velika želja oca Pere, umirovljenog veterinara i već 19 godina bolešću za krevet prikovane sedamdeset osmogodišnje Darijeve majke Rozike, umirovljene liječnice. Upravo ta želja, dočekati slobodnog, u obiteljskom domu, sina Darija (1960.), držala je na životu bolesnog, tugom i nepravdom skrhanog oca Peru, no izmućeni organizam nije izdržao i velika mu se želja nije ispunila. A majku Rozike ta nada i vjera još uvijek drže, nada se da će se bar njoj ispuniti ta želja.
Darijo i otac mu Pero su osnivači HDZ-a u Busovači, a svoj su nemjerljiv doprinos davali osnivanju ove stranke i u drugim srednjobosanskim sredinama. Darijo se od prvoga dana političkih i inih previranja početkom 90.-tih, odlučnošću, hrabrošću i sposobnošću nametnuo kao politički lider srednjobosanskih Hrvata, najprije u organiziranju otpora agresorskoj tzv. JNA i kasnije u pripremama za nadolazeću ratnu pošast- rat sa Armijom BiH..
I po mnogim prosudbama, najzaslužniji za opstanak i ostanak Hrvata u srednjoj Bosni, upravo je Darijo Kordić, a što mu je, pokazalo se kasnije u Haagu, i najveći krimen koji ga je „koštao drakonske kazne, po kojoj je, mišljenje je mnogih, ispao i najveća žrtva te međunarodne pravne institucije, kako Haaški sud zovu i tituliraju.
A Darijevi roditelji, prije svega otac Pero, podrijetlom iz općine Ljubuški, zadojili hrvatstvom i kako je Darijo znao reći, u obitelji je uvijek imao potporu i iz te potpore, te iz ljubavi prema rodnoj Bosni, svojim hercegovačkim korijenima i svom hrvatskom rodu, uvijek crpio snagu koja mu je u tim teškim i presudnim vremenima bila silno potrebna.
Pokojni Pero je sina Darija posljednji put vidio prije 7 godina u zatvoru u Austriji gdje izdržava kaznu, a Darijo nije imao priliku oca ni na vječni počinak ispratiti. Sahranjen je u srijedu poslije podne na busovačkom Gradskom groblju „Carica”.
Uz vjerski pogrebni obred u srijedu, u kasno poslije podne, na Gradskom groblju „Carica”, u Busovači je sahranjen ugledni Busovljak, dr. veterine osamdeset trogodišnji Pero Kordić.
Vjerski obred predvodio je busovački župnik fra Vinko Vice Tomas, a unatoč kišnom vremenu posljednjem ispraćaju dr. Pere Kordića bilo je više od dvije tisuće građana Busovače i susjednih općina. Među okupljenim koji su se došli pokloniti sjenama Pere Kordića, uz članove uže i šire obitelji, bili su i brojni prijatelji sina mu Darija Kordića a među njima i fra Anto Marić, fra Miljenko Stojić, dona Anto Jelić…, uglednici iz političke, zakonodavne i izvršne vlasti i drugih oblasti života i rada srednjobosanskih općina i Županije, članovi Ž.O. HDZ BiH i županijske Vlade koje su predvodili Josip Kvasina i Lidija Bradara, dužnosnici federalnih i državnih struktura vlasti, Rudo Vidović, Marko Franičević, Marko Tokić, Vladimir Šoljić, Željko Raguž, Katica Čerkez, Ivo Miro Jović, Bariša Čolak, Dragan Vrankić, general Ilija Nakić…, i mnogi drugi.
Najviših dužnosnika HDZ-a BiH na pokopu Pere Kordića nije bilo jer su nešto ranije, nakon što su obitelji izrazili sućut, na čelu s predsjednikom i dopredsjednicom stranke, dr. Draganom Čovićem i Borjanom Krišto, otputovali u Žepče na ranije zakazanu stranačku tribinu.
Na kraju obreda, dok je lijes spuštan u raku, busovački nastavnici Glazbene škole otpjevali su pjesmu „Krist stade na žalu”, koju je pokojni Pero obožava, kao i uznik Darijo i cijela obitelj Kordić.
Na žalost, na pokop ocu nije bio dozvoljen dolazak sina mu Darija Kordića, koji u Austriji izdržava dvadeset petogodišnju kaznu zatvora koju mu je izrekao Haaški sud. A otac Pero i sin Dario zadnji put su se vidjeli prije skoro sedam godina.
Zvonimir Čilić / VL
