FOTO: Pomoć za stanovnike Kolektivnog centra!

„Mi smo samo brojevi i ništa više. I to brojevi koje bi najradije, kada bi se to moglo, gumicom izbrisali. Jer, od nas nema nitko nikakve koristi, mi smo neka vrsta balasti, a da to ne budemo nitko nam ne da priliku. Živimo gore nego stoka na nekoj boljoj farmi, a i budućnost nam je nikakva“, s puno jeda nam govori Muris Haseljić, stanovnik Kolektivnog centra za prognane i izbjegle osobe u Docu kod Travnika, dok čeka, skupa sa svojim supaćenicima, dolazak visokih federalnih dužnosnika i pomoć koju im nose.

Gradnja Centra, 10 montažnih  kuća, financirala je švedska Vlada 1996. godine, a sada u ruiniranim drvenim objektima, u jadu i bijedi živi 18 obitelji s ukupno 74 člana – od predškolske djece pa do sredovječnih i starih ljudi. A zajednička im je prognanička sudbina, siromaštvo, nezaposlenost, život na granici mogućeg, beznađe i bezperspektivnost.

„Zdrav sam, mogu raditi, ali gdje, tko će mi dati bilo kakav posao. Evo, cijeli dan ću čistiti snijeg za 5 maraka. Nudim se, ali nitko posao ne daj, nitko moje vapaje ne ćuje. Kad se, na žalost vrlo rijetko, „dočepam“ kakvog posla, dnevnice od 10 maraka, ja sam sretan čovjek. Ali, takva „lutrija“, za mene je  zaista lutrija“, govori nam razočarani i deprimirani Mensur Haseljić.

Ovakve tužne „ispovijedi“ se redaju, a i bez njih nije teško dokučiti i zaključiti kako žive ovi ljudi iz Karaule (općina Travnik), iz Šipova, Jajca, Banja Luke, Kotor Varoši…! S nevjericom čekaju te dužnosnike iz Federacije i pitaju se zar će zaista stići, donijeti im pomoć? Jer, tvrde, u proteklih desetak godina nitko od dužnosnika političke i izvršne vlasti,  koji bi mogli nešto za njih učiniti, nije ih posjetio, nitko im nije donio pomoć, riječi ohrabrenja…, a nitko od njih ne radi a posao traže, na Zavodu  za zapošljavanje su prijavljeni…! Tek nekolicina ih ima zagarantirane mirovine, nadničare, skupljaju sekundarne sirovine…! „Vrijeme, hladnoća, snijeg,  nam ni to ne daju.  Već više od mjesec dana nitko od nas dnevnicu nije zaradio, prikupio i prodao bar nekoliko kilograma starog željeza. Pa kako onda živjeti i preživjeti? Nikada nam iz naše općine (Travnik op.a.) nije dao ni metar drva za loženje, nego moramo ići po snijegu višem od pola metra u brdo, u gajeve i šikare nasjeći drva, šiblja, a e znamo ni čije je to, da preživimo, da ne umremo na ovoj hladnoći“, ponovo se u razgovor uključuje Muris Haseljić

I dok tužne priče „teku“ stiže Slavica Josipović, predsjednica Odbora za izbjegle i raseljene osobe u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine F BiH i Zdravko Beljo, pomoćnik federalnog ministra za prognane i izbjegle osobe. Snjima su u pratnji i Mato Jozak, pomoćnik općinskog načelnika Travnika za raseljene i izbjegle osobe, obnovu i povratak i Marko Lovrinović, predsjednik županijskog Crvenog križa. Snjima je stigla i toplina, čuli su riječi ohrabrenja, nada u neko, možda, i bolje sutra i, za ove ljude koji ni sami ne znaju kako sastavljaju kraj s krajem, poklon paketi kvalitetnih prehrambenih artikala, sanitarne potrepštine i po vreća brašna. „Hvala im do neba“, govore nam ovi, u nebrizi i neodgovornosti skoro pa potpuno zaboravljeni ljudi. „Napiši to“, ponavljaju i s radošću u svoje ruševne domove udaljene dvjestotinjak metara  nose „pomoć koja život znači“. Bar za desetak dana! A dalje, pitamo? Neka nam je Bog na pomoći, odgovaraju i ipak veseli „bježe od – 10, možda i koji stupanj niže temperature. A jutros je bilo – 25 stupnjeva!

A Slavica Josipović i Zdravko Beljo nastavili su svoj humanitarni put u travnički zaseok Nula, ka povratničkim obiteljima Luke i Pere Jezerčića i Ivice Domića, svirepo ubijenih 1997. Posjetili su i roditelje ubijenog 1998. policajca Perice Bilića u travničkom prigradskom naselju Lovrići. I njima su odnijeli pomoć kao i siromašnim obiteljima u Vitezu (12 obitelji), u Novom Travniku (10), Busovači (10), U Brajkovićima i Čuklama (10). Te u još nekoliko obitelji na području općine Travnik. Ukupno 74 humanitarna paketa.

Zvonimir Čilić / VL

{gallery}drustvo/kolektivni_centar{/gallery}