Zašto nema procesuiranja zločina počinjenih nad Hrvatima u Lašvanskoj dolini od strane Armije BiH u 1993. i prva dva mjeseca 1994. godine? Hoće li uopće zločinci odgovarati za svoja nedjela? Ova i slična pitanja već godinama postavljaju Hrvati s područja Lašvanske doline, a posebno se naglašavaju u vrijeme tužnih godišnjica brojnih zločina koje su na tom području počinili pripadnici A BiH. A odgovora već dvadeset i jednu godinu niotkud!
Tako je i sada kada se obilježava dvadesetprva godišnjica tragedije i strašnog zločina počinjenog nad pripadnicima HVO-a i hrvatskih civila 22. prosinca 1993. godine u Križančevu Selu, nadomak Viteza. Naime, tog dana elitne postrojbe Armije BiH iz Zenice, Tuzle i Sarajeva, u maglovito praskozorje, probile su linije obrane HVO-a i nakon kratke i žestoke borbe ovladale Križančevim Selom, te tako vrlo ozbiljno zaprijetile obrani Viteza i cijele Lašvanske doline. Jer, postrojbe A BiH upadom u Križančevo Selo došle su nadomak prometnice Vitez – Busovača, prijetilo je njezino presijecanjem, a time i komunikacijom žilom kucavicom opkoljene i napadane Lašvanske doline. Od Križančeva Sela, tada u rukama pripadnika A BiH središte Viteza bilo je udaljeno tek 1.000 metara.
Bošnjačka strana uporno ističe i ponavlja kako je to bila čista vojnička pobjeda, što je svojevremeno tvrdio i neupućeni specijalni izaslanik UN-a, Tadeus Mazowietzky. Međutim, to jednostavno nije bilo točno i treba znati i istaknuti da je nakon te „čiste vojničke pobjede“, nakon upada u selo i nešto kasnije, počinjen pravi pokolj nad zarobljenim vojnicima i hrvatskim civilima. Ta činjenica ustvari baca sasvim drugačiju sliku od one koju želi prikazati bošnjačka strana, a čemu je nasjeo i visoki dužnosnik UN-a, prije godinu i nešto više vremena, preminuli Mazowietzky.
Naime, nakon probijanja linija obrane domobrana „Viteške“ brigade HVO-a pripadnici A BiH upali su u selo, opljačkali ga, većinu kuća i gospodarskih objekata zapalili. U borbama proboja linija obrane koju su branili uglavnom mještani Križančeva Sela, ubijena su 34 vojnika i civila, među ko0jima je bilo žena i staraca. Trideset vojnika je zarobljeno i odvedeno u Zenicu gdje im se jedno vrijeme gubi svaki trag. A 39 dana kasnije nakon zarobljavanja, pod pritiskom obitelji, UNPROFOR-a i MCK, bošnjačka je strana predala tijela 22. prosinca zarobljenih u Križćančevu Selu. Sva tijela su bila masakrirana, vidljivi su bili tragovi svirepog mučenja, a sve je to zabilježeno poimenično video zapisima, no još uvijek nema ni najava pokretanja istrage, a da se i ne govori o podizanju optužnica za ove zločine, za ovo najveće hrvatsko stratište u bošnjačko-hrvatskom ratu.
U povodu dvadesetprve godišnjice ove tragedije , u crkvi svetog Leopolda Mandića u Dubravici, nedaleko Križančeva Sela, u ponedjeljak je slavljena sveta misa zadužnica koju je, uz koncelebraciju fra Zorana Livančića, fra Ivana Kasala i viteškog župnika fra Marka Kepića, predvodio gučogorski gvardijan, Fra Drago Pranješ Čarli u vrijeme tragedije u Križančevu Selu, viteški župnik.
U amfiteatru Osnovne škole u Dubravici, uz prigodan program učenika, održana je komemoracija, a ovom se prilikom okupljenim obiteljima poginulih i ubijenih, prisutnim prijateljima i suborcima, te dužnosnicima svih struktura i razina vlasti s područja srednje Bosne, obratio se ratni zapovjednik „Viteške“ brigade HVO-a, pukovnik Mario Čerkez.
Nakon komemoracije svi su oni u mimohodu s hrvatskim barjacima i hrvatskim znamenjem pohodili spomen-obilježje poginulim i u bijenim u Križančevu Selu i u obrani srednje Bosne gdje su položili cvijeće i upalili svijeće.
Zvonimir Čilić
