FOTO: Dobro se dobrim vraća!

Uvijek su s one strane javne scene, nema ih u medijima, na svečanostima, među dobitnicima društvenih priznanja, nemaju političke, položajne, financijske moći…!

Pa ipak, iza sebe ostavljaju duboki trag popločan dobrim djelima, ljudskošću, samoprijegorom, dobrotom, krijepošću…! Žive tu pored nas, mnogi ih i ne poznaju, ne primjećuju, a oni, takvi kakvi su, rade, pomažu, šute, ne traže i ne mare za bilo kakvim publicitetom, pohvalama, zahvalama i priznanjima.

 

Jedan od takvih svakako je Vitežanin Anto Mlakić (66). I ne treba čuditi što će i jedan broj njegovih sugrađana, poglavito onih mlađih, kada pročitaju ovaj tekst pitati: Tko je ovaj? A iza njega, iza vrijednog Ante, je toliko dobrih djela da bi se o njima i knjiga mogla napisati, a ne samo jedna novinarska priča. Istina, nisu to neka velika, spektakularna djela, nego ona sitna, ljudska, susjedska, humanitarna, ona za dobrobit pojedinca, obitelji u potrebi, ali i ona za dobro njegovih susjeda, sugrađana, za opće dobro.

„Ma ne…, kakve novine, ma čime sam ja to zaslužio“? Ako sam ponekad ponešto uradio, pomogao, učinio, zar to treba stavljati na velika zvona, čak i u novine“?, kaže iskreni i skromni Anto, dok nas njegova životna suputnica Kata, njegova podrška, njegova desna ruka u svakom dobrom djelu koje je učinio, kamen temeljac njihove uzorne obitelji, baš u svemu podržavala i podržava. „Bez takve  čvrste i iskrene podrške, bez potpunog razumijevanja i za one korake za koje su neki znali reći- „ne, on nije normalan, tu nešto ne štima“, jer je nekima jednostavno neshvatljivo da netko hoće nešto raditi i uraditi bez novčane nadoknade, za dobro susjeda, za opće dobro, sve bi bilo daleko teže, možda i neizvodivo“.

A Anto je stalno radio, pomagao znanim, često i neznanim, pa oni koji ga bolje poznaju kažu da nema u Starom Vitezu, gdje Antina obitelj živi,  novoizgrađene kuće u proteklih četrdesetak godina u koju Anto nije ugradio „svoj doprinos“ – radom, materijalom, savjetom…! Kopao je Anto i grobove umrlim dok za to nije ustrojena služba u Komunalnom poduzeću, uređivao, čistio i ogradio prošireni dio mjesnoga groblja „Nebašce“. Svećenicima i časnim sestrama župe Vitez, svojim susjedima, pomagao je u čišćenju snijega, uređivanju okoliša, cijepao im drva, pomagao u svemu i svačemu, bio im pri ruci u svakoj prilici, a za njih je, uvijek, njegov dom bio otvoren. Inicirao je i gradio s rovokopačem  put od župne crkve do groblja „Nebašce“ i tako put do groblja „skratio“ za cijeli kilometar. Pored groblja, sam i u najvećoj mjeri, uradio je parking prostor za više desetina automobila, sanirao lokalne prometnice, čistio od snijega, održavao ih…, i još mnogo, mnogo toga.

Bio je i vrlo uspješan golman NK „Vitez“, branio je za malonogometnu momčad svećenika svoje župe, bio je i ostao uzoran susjed, župljanin, suprug, otac, djed, prijatelj…, a onda, 2003., „oborila“ ga je teška bolest. Operiran je u Travniku, odstranjen mu je želudac, jedva je preživio, i Anto „ko od brda odvaljen“, s 90 spao je na 50 i nešto manje kilograma koliko ih sada ima. Ali, Anto živi, i radi, djeluje, i dalje pomaže drugima koliko mu to zdravlje dozvoljava, ali duhom ni za milimetar nije klonuo. I drži se one pjesnikove, Engleza Villiema Wordswortha  „…ne treba tugovati/već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti…“. A Anto ne tuguje, živi, bori se, a kada mu poznanici, utješno, kažu kako sada dobro izgleda, on uz osmjeh odgovara: „Znam, imam ogledalo u kući“.

„Da se dobro dobrim vraća“ uvjerio se Anto i njegova obitelj u vrijeme bolesti i čekanja invalidske mirovine, u vrijeme kada im je bilo najteže. „Godinu i pol plaću su mi davali, iako to nisu morali, moji poslodavci, Vesna i Slavko Gudelj iz tvrtke „Kalvarija cop“, ističe Anto i posebno naglašava kako je upravo on, nakon što je tvrtka „Petar Mečava“ privatizirana, predložio da se zove „Kalvarija“, po obližnjem svetištu Gospe Žalosne u Malom Mošunju u općini Vitez.

„Odrastao sam u kršćanskoj obitelji u kojoj nas je rođeno trinaestoro. Troje djece je umrlo u ranoj dječjoj dobi, a nas desetoro, petoro braće i pet sestara, odgojeni smo u duhu kršćanskih načela, u zajedništvu i ljubavi, gdje smo naučili dijeliti zlo i dobro, biti dobri susjedi, prijatelji…, u svakoj prilici. I to, pomoći susjedu, bližnje, raditi za opće dobro…za nas i ne zaslužuje nikakvu a pogotovo ne neku posebnu pozornost. Tako smo nastojali odgojiti i svoju djecu i vjerujem da smo u tomu i uspjeli. A žao nam je što ih imamo samo troje, bar za sada, samo dvoje unučadi. Ako da dragi Bog bit će ih još. Jer, imati djecu, obitelj, brojnu, živjeti u slozi i ljubavi, poštovati i biti poštovan, pomoći bližnjem kada mu je pomoć potrebna, u nevolji, to su naša životna načela od kojih nikada, nikakvoj prilici, nismo odstupali.”

{gallery}drustvo/anto_mlakic{/gallery}

Zvonimir Čilić / VL