Unatoč drakonskoj kazni od 25 godina zatvora, unatoč „kuki i motici“ dignutim od bošnjačkih ali i od nekih hrvatskih medija, prosvjeda „lezihljebića“ iz nevladinih organizacija, izrečenih lažnih kvalifikacija i „more“ diskvalifikacija…, među Hrvatima srednje Bosne ni malo se nije promijenilo mišljenje o Dariju Kordiću.
Jer, znaju Hrvati što je taj čovjek činio i učinio u predratno i ratno vrijeme u pripremama Hrvata za obranu od srpske agresije a kasnije i u krvavom ratu s nadmoćnijim snagama Armije BiH za goli opstanak Hrvata na svojim vjekovnim ognjištima u srednjoj Bosni. A učinio je više od bilo koga drugog i to mu je, uvjereni su Hrvati s ovoga područja, i ne samo oni, i najveći krimen zbog kojega je dobio drakonsku dvadesetpetogodišnju kaznu zatvora. A Ahmići, gdje je, nitko i nikada i nije porekao počinjen stravičan zločin, su križ stavljen na leđa Daria Kordića, a razlozi za to, za takvu tešku kaznu, nikada, pa ni na Međunarodnom sudu u Haagu, nisu i dokazani. Uostalom, zna se, da je haški sud daleko više politička nego pravosudna institucija, ustanovljen za političko podkusurivanje, za discipliniranje slabijih za interese daleko moćnijih. A Dario Kordić je bio hrvatski Pedro koji je jednostavno morao visjeti.
Sve to pokazalo se i u nedjelju kada je Dario Kordić stigao u rodnu Busovaču, nakon što je 6. lipnja, i dvije trećine odležane kazne (16 godina i 8 mjeseci) pušten na slobodu i stigao u Zagreb gdje mu živi supruga Venera, kčerke Marija i Ana i sin Vlado. A u Busovači, nedjelja 22. lipnja, bio je dan za nezaborav.
U župnoj crkvi u Busovači, u velikom svetištu svetog Ante, u 11 sati slavljena je koncelebrirana sveta misa zahvalnica, a ulazak Darija u prepunu crkvu frenetično je pozdravljen pljeskom a velika crkva i mnoštvo vjernika ispred crkve klicali su Dario, Dario, Dario…! A on uzdignutih ruku odzdravlajo okupljenom puku, zasuzile su mu oći, kleknuo je ispred oltara svoje matične crkve i skrušeno se preporučio Svevišnjem.
Prigodnim riječima, srdačno ga je pozdravio župnik, predvodnik misnoga slavlja, fra Dominko Batinić. Na kraju misnoga slavlja, na poziv župnikom, okupljenim vjernicima kratko se obratio Dario Kordić. „Hvala, vam, hvala…, po sto puta. Bez vas teško bi izdržao sve što mi se dogodilo, ali ovdje u ovom svetištu želim priznati i poručiti, ja sam samo Kristov vojnik i ničiji više.
Nakon svete mise na Gradskom stadionu u Busovači organiziran je Skup dostojanstva, kako su ga nazvali. A od župne crkve pa do stadiona, tih 300-400 metara Dariu je trebalo skoro sat vremena jer jednostavno nije mogao proći. Jer svi su se s njim željeli pozdraviti, slikati se, zagrliti ga, poljubiti, zaželjeti mu dobrodošlicu…! Na stadionu, po velikoj vrućini, na suncu je bilo preko 35 stupnjeva okupilo se više tisuća poštovatelja Daria Kordića, po slobodnoj procjeni njih više od 5, a neki kažu čak 7 tisuća. Organiziran je zanimljiv i kvalitetan kulturni program prožet dobrodošlicom, domoljubljem, s izraženim nacionalnim nabojem, ali i s vjerom i dostojanstvom. I treba reći sve je proteklo bez i najmanjeg incidenta, ružnog ili nedoličnog ponašanja, povika, znakovlja…!
U svom obraćanju, vatrenom, domoljubnom, Kordić je od prisutnih zaradio prave ovacije, a jasno je kazao da mu, zbog svega što je danas vidio i doživio, nije žao nijedne minute provedene u uzništvu. „Uzništvo je za mene bilo božji dar, tu sam konačno saznao tko sam, što sam, upoznao sam Krista. Ovaj skup posvećujemo svima koji su dali svoje živote, dijelove tijela, koji su se borili. Jer, da nije bilo takve žrtve ne bi bilo ni nas ni ovoga veličanstvenog skupa.
Kazao je Kordić kako se raduje što su u Busovač stigli pozdravit ga njegovi prijatelji, politički dužnosnici svih opcija i poručio im: „Nađite zajednički jezik, napravite jedinstvene izborne liste jer u pitanju je sudbinsko vrijeme za ovdašnje Hrvate. Tko ima pravo to zanemariti, tko ima pravo zaboraviti silne žrtve naših domoljuba. Složimo se, mi hoćemo ostati i opstati na svojoj zemlji u Herceg _ Bosni u svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Jer, naši su se domoljubi borili za Bosnu i Hercegovinu i Herceg-Bosnu u njoj. Ne tražimo ništa što nam ne pripada, mi nismo i nećemo biti podstanari, mi smo vjekovni stanari na ovim prostorima, u Bosni i Hercegovini, i tu hoćemo i ostati. A za to nam treba više sloge i zajedništva“, kazao je Kordić oduševljeno pozdravljan od svojih sugrađana, prijatelja, suboraca, od svojih brojnih poštovatelja.
Z. Čilić
