Dvadeset četriri godine nakažnjenog zločina

Iako su bili saveznici u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, srpskih snaga i tzv. JNA, u travnju 1993. godine se vidjelo, jasno je bilo, da je samo pitanje dana kada će doći i do oružanog sukoba Armije BiH i HVO-a.

Naime, od 16. travnja sukob, rat ove dvije vojne formacije je bjesnio na području Viteza, Novog Travnika, Busovače, Fojnice, Kiseljaka… i na nekim drugim područjima, dok je u Travniku vladalo prividan mir, no s brojnim incidentima, pljačkama, ubojstvima…što je jasno govorilo i o skorom proširenju rata i na travničko područje. Jer, recimo, još 20. listopada 1992. godine u Travniku je mučki, kroz vjetrobransko staklo ubijen Ivica Stojak, zapovjednik travničkog HVO-a, 17. ožujka u Travniku ubijeni su, bez ikakvog povoda i razloga, pripadnici HVO-a, Ivo Jurić i Zoran Matošević, 6. travnja u stanu u gradu ubijen je pripadnik HVO-a Dario Meljančić, a 9. travnja u večernjim satima četrdesetak uglednih Hrvata Travnika je uhićeno i odvedeno u sabirni logor uspostavljen na srednjovjekovnoj gradskoj tvrđavi, gdje su zatočeni, ponižavani i maltretirani.

Nekoliko dana kasnije, 20, travnja, u sred dana, u svom stanu u centru grada, kroz zatvorena ulazna vrata, rafalnim pucnjevima, ubijena je Danica Gašo,  a četiri dana kasnije, 24. travnja, počinjen je i prvi masovni zločin pripadnika A BiH nad Hrvatima s područja općine Travnik, u malom hrvatskom selu Miletići, smještenom na sjevero-zapadu travničke župe Brajkovići, u blizini velikog muslimanskog naselja Mehurići i još nekoliko manjih muslimaskih sela i zaseoka. A mještani Miletića, njih 62 iz 15 obitelji ni vojno niti u bilo kojem drugom smislu nisu mogli predstavljati nikakvu opasnost po postrojbe, po pojedine pripadnike A BiH ili muslimansko civilno stanovništvo.

Naime, tog 24. travnja u kasnim popodnevnim satima jedna postrojba A BiH ušla je u selo i na svirep način, bez razloga i povoda, ubijena su petorica civila, žitelja Miletića: Franjo, Stipo, Vlado i Tihomir Pavlović, te Anto Petrović. Treba također naglasiti da su dvojica mućenih, masakriranih i ubijenih bili pripadnici vjerske sekte „Jehovini svjedoci“, a poznato je, pripadnici ove sekte groze se  bilo kakvog nasilja, pogotovo oružja – Vlado i Tihomir Pavlović. Svi ostali mještani, muškarci i žene, djeca odvedeni su i zatočeni u  najbliži logor Armije BiH u obližnje Mehuriće, a kroz taj logor kasnije je prošlo još dvije stotine i više zarobljenih hrvatskih civila s područja općine Travnik. Taj strašni zločin počinjen je bez ikakvog razloga kao i svi drugi zločini koji su se dogodili u vrijeme „mira i suradnje HVO-a i Armije BiH“,  bio je tek nagovještaj puno težih i masovnijih zločina i stradanja Hrvata Travnika u narednim mjesecima 1993. i prva dva mjeseca 1994. godine. Jer, masovni napad na područje općine Travnik, na sve što je hrvatsko, počeo je 8. lipnja i u tom vremenu, uz strašna stradanja Hrvata u Travniku u listopadu 1944. od strane partizanske soldateske, dogodilo se i najveće stradanje hrvatskog stanovništva u njegovoj višestoljetnoj povijesti života na travničkom području.

U povodu dvadesetčetvrte  godišnjice zločina u Miletićima, predstavnici travničkih udruga proisteklih iz Domovinskoga rata na čelu s Žarkom Jandrićem, pohodili su ovo sada potpuno pusto selo, i na mjesto počinjenog zločina položili su cvijeće i upalili svijeće. A u Miletiće, istim povodom, iz Grubišina Polja u Hrvatskoj,  stigla je i Anđa Pavlović (1963.), supruga ubijenog Franje (1960.), s kćerkom Danijelom i zetom Igorom Aščićem (prognanikom iu Pougarja na platou Vlašića), te s njihovom djecom Nikolinom i Franjom.

„Naviru mi suze, ružna sjećanja ali oi ona  lijepa jer ovdje sam provela dio života (rođena je u obitelji Kozina, obližnjim Čuklama,  odakle su također prognani Hrvati), gdje sam rodila svoju Danijelu i Danijela ( živi s obitelji u Njemačkoj), gdje sam lijepo živjela sa svojom rodbinom, sa susjedima… A evo, sada gledam pustoš, poruke zločinaca na kući ispisane krvlju ubijenih, nigdje „žive duše“, samo se čuje pjev ptica, a priroda miriše, vraća mi i lijepe uspomene. Gledam mjesto gdje sam zadnji put vidjela svog Franju kako zavezani ruku prisilno  kleči s ostalim  kasnije ubijenim prijateljima i susjedima i vrača mi se  u mislima slika njegovog masakriranog tijela. O Bože moj, pa ima li na ovom svijetu pravde ili je i ona rezervirana samo za neke druge. A ja ću, evo sada, vama reći, odabir, ako se to tako može reći, tko, tu u selu, ostaje,  tko ide u logor u Mehuriće, a za ostati u selu „izabrani“ su: Anto, Stipo, Vlado Tihomir i moj Franjo, a izbor su izvršili  Suljo i Avdo Suljić iz susjedni nam Donji Miletića. Pa treba li neki drugi „putokaz“ ka zločincima, ka nalogodavcima. Oni su tu, žive, nitko im ne smeta, nitko ih ništa ne pita o petorici mučenih i ubijenih, nedužnih i pred narodom i dragim Bogom, nitko ih ništa ne pita za progon, pljačku, uništenu imovinu…“. , kaže sjetna a potpuno razborita Anđa Pavlović, udova ubijenog Franje.

Prethodni članakKarataši „Mladosti“ iz Viteza zabilježili dobar nastup pred državno prvenstvo za djecu
Sljedeći članak“Lude sedamdesete” GKM-a Vitez oduševile krcatu dvoranu na premijeri u Vitezu