Dnevni avaz: Platformaši u raljama vlastite gramzivosti

Koliko je kratak put od zvijezda do trnja, ovih dana se uvjeravaju SDP i druge stranke iz platformaškog tabora koje su donedavno mislile da će pokupiti sav plijen s ovdašnjeg političkog lovišta. Sad im prijeti opasnost da ostanu kratkih rukava, ne samo na državnom nivou nego i tamo gdje su mislili da je priča definitivno završena: na federalnom nivou.
Tekući proces formiranja državne vlasti, naime, odvija se tako da se na doboš vraćaju i prethodna postignuća. Ma koliko oni odbijali svaku mogućnost da se kroz političko sito nanovo prorešeta sastav federalne vladajuće garniture, SDP i SDA teško da će uspjeti održati neokrnjenom koaliciju koju su, na bazi papirića bombastično nazvanog platforma, skrojili s drugorazrednim strankama iz hrvatskog političkog miljea.

Osokoljeni Čović

Političarima na riječ ne treba vjerovati, pa ni optimizmu kojim verbalno zrači Dragan Čović, no njegov „govor tijela”, nakon propasti Kukićeve mandatarske kandidature, isijava veliku samouvjerenost. Čović prosto puca od samopouzdanja, koje zasniva na potvrđenoj lojalnosti SNSD-a njihovom starom partnerskom dogovoru. S takvom zaleđinom, Čović može dovijeka onemogućavati formiranje državne vlasti koja bi pokušala da zaobiđe njegovu stranku i sestrinsku HDZ 1990.
Da se isprsi u svakom centimetru svoje visine Čovića ohrabruje i ponašanje međunarodnih faktora. Nakon izvjesnih lutanja, oni su, ipak, procijenili da u BiH ne bi mogla funkcionirati vlast iz koje bi raznim igrama bila istisnuta dva HDZ-a. Iz tih krugova Čović je, izgleda, dobio signal da svoju cijenu slobodno povisi, čak i do ucjenjivačkih razmjera.
Tako osokoljen, šef najjače hrvatske stranke u BiH glatko odbija sve pokušaje platformaškog tabora, odnosno Lagumdžije i Tihića, da im omogući barem remi u utakmici u kojoj su platformaši mislili do nogu potući Čovića i Ljubića. Neriješeni rezultat ogledao bi se u prepuštanju pozicije predsjedavajućeg državne vlade, i većine ministarskih pozicija, Čovićevom taboru, što bi bilo nadoknađeno pristankom dva HDZ-a na priznavanje legitimnosti sadašnjih rukovodstava u federalnom entitetu.

U trenutnim pregovorima, koji se s Čovićem vode po kavanama, izletištima i Tihićevim kabinetima, Lagumdžija zateže konopac na jednoj ministarskoj funkciji koju bi, iz hrvatske
kvote, u Vijeću ministara trebao dobiti neko od njegovih pulena. Za šefa SDP-a to je dio igre za koju misli da je lukavo pripremljena, a u kojoj bi na kraju rekao: E, pa Čoviću, evo ti i to. Ali dalje ne može!

Zlatkov problem je, međutim, u tome što je Čović davno prozreo ovu balkansku igru cjenkanja i sve svoje žetone ostavio na jednoj gomili. HDZ, naime, igra na sve ili ništa: ili će na svakom nivou vlasti biti dio vladajuće garniture ili od državne vlasti neće biti ništa. Jer, pristane li jednom na to da nema monopol nad hrvatskim kadrovima, Čović zna da tome više ne bi bilo kraja. On se jasno drži jednog važnog principa koji je u dvadesetogodišnjoj povijesti nezavisne BiH dominirao u sklapanju vladajućih vrhuški.
Ni SDP i Lagumdžija, međutim, nisu se bez nužde zapleli u igru oko legitimnosti predstavnika nacija, u ovom slučaju hrvatske, u organima vlasti. Želi li jahati na svojoj multietničnosti, po kojoj je sigurno vodeća u zemlji, SDP se mora boriti i za pravo na predstavljanje svakog od tri konstitutivna bh. naroda. Ali u tome, ipak, mora biti utemeljenija nego što je sada: ne može se to pravo polagati na bazi dominantno bošnjačkih glasova s kojim je SDP stekao visoki izborni rejting. Riječju – kad bude imala jaku političku podršku među hrvatskim pučanstvom, tada će SDP i moći da bude legitimni predstavnik te političke volje. Sada to nije slučaj, pa se pokušaji prisvajanja dijela hrvatske funkcionarske kvote s pravom doživljavaju kao neka vrsta političke otimačine i gole sile.

Umorni igrači

Kad sve ovo imamo u vidu, optimizam u pogledu formiranja nove državne vlade nije baš preporučljiv. SDP, kao predvodnik platformske koalicije, koja je u postizborni proces ušla politički gramzivo, teško da će pristati na poraz koji bi bio brz i očigledan. Do jučer su mislili da imaju sve; danas vide da im iluzije izmiču kroz prste. A to bi nekako morali sakriti od javnosti i, pogotovo, od svojih pristalica.

Kad se ispostavi da su platformaši, misleći da su jako lukavi, ustvari bili veoma naivni, i mudrost ,,velikog vođe” SDP-ove mašinerije mogla bi postati upitna. Pobjedu u ratu – čitaj: na izborima, Lagumdžija bi pretvorio u gubitak u miru – čitaj: u formiranju vlasti. A to je izgleda neminovni epilog svega ovoga što gledamo skoro deset mjeseci: da se vlast uspostavi po principima koji su oduvijek važili, a ne po novom političkom obrascu koji je nastojao da promovira SDP.

Zlatko Lagumdžija očevidno se plaši takvog finiša i gorkih političkih pilula koje bi, u tom slučaju, morao progutati. Njegovo stranačko liderstvo bilo bi okrnjeno, ali i uloga lokomotive koju SDP sada ima u platformaškom taboru također bi postala upitna. Možda i toliko da se propast Lagumdžijinog koncepta istiskivanja dva HDZ-a okonča njegovim potiskivanjem s mjesta platformaškog kormilara.

Platformaši su, pokazuje se, zinuli mnogo više od onoga što mogu da podnesu i, u suštini, postali glavna smetnja procesu uspostave funkcionalne vlasti u Bosni i Hercegovini. Obila im se o glavu i, kobajagi, mudra, a ustvari početnički naivna i glupava igra s kandidaturom Slave Kukića, za koju su čak i pristaše SDP-a danas svjesne da je naškodila ugledu njihove stranke.
Kad god da se to okonča, u vladajućoj vrhuški koju dobijemo imat ćemo umorne igrače – i platformaše i dva HDZ-a, koji već mjesecima troše ogromnu političku energiju da se izbore za što veći kolač vlasti. Tada će im više biti do odmora nego do rada. Što znači da ćemo se još načekati da se makar krene s rješavanjem nagomilanih problema, a kamoli s provođenjem krupnih reformskih zahvata.

Noćne more Jurišića i Lijanovića

U tekućoj političkoj drami najteže je, ipak, Lijanovićevim „narodnjacima” i Jurišićevim ,,pravašima”. Svjesni svoje uloge monete za potkusurivanje, oni neprestano strahuju za epilog pregovora na relaciji Lagumdžija – Čović.
Totalni fijasko za njih bi se desio ukoliko HDZ-ovi upadnu na njihovo mjesto u federalnoj koaliciji, no poraz bi bio i njihov izostanak iz vlasti na državnoj razini, na koju su također računali kroz svoj savez sa SDP-om i SDA.
Od tog kolačića sigurno neće biti ništa, a nije bezizgledna ni mogućnost da im i poveliki komad federalne torte, koji sada drže, ubrzo izmigolji iz ruku.

Vlastimir Mijović / Dnevni avaz