Dječaka iz Viteza zbog pogrešne dijagnoze šest godina u školi vodili kao mentalno zaostalog

Četrnaestogodišnji D. Z iz Viteza je, baš kao i ostala djeca njegove generacije, krenuo u osnovnu školu prije osam godina. Tijekom prve godine školovanja nije pokazao očekivane rezultate, odnosno prema procjeni razrednog nastavnika kasnio je s usvajanjem školskog gradiva, posebno s ovladavanjem početne tehnike čitanja i pisanja, što je dovelo do toga da kasni i s usvajanjem ostalih nastavnih sadržaja, piše Radiosarajevo.ba.

Također je, i opet prema procjeni razrednog nastavnika, pokazao poteškoće u prilagođavanju prilikom boravka u razredu s ostalom djecom (odbijao razgovor, ustajao tijekom sata, zavlačio se pod klupu – odnosno pokazao određena odstupanja na planu socijalnih kompetencija).

“S aspekta struke (psihologija, pedagogija, neuropedijatrija, neuropsihologija razvojne dobi, logopedija) ovi oblici ponašanja ukazuju da postoji mogućnost prisutnosti određene specifične poteškoće kod djeteta, međutim nikada se ishitreno temeljem samo ovako subjektivnih pokazatelja ne smije po automatizmu sumnjati na intelektualni deficit kao primarni uzrok pojave spomenutih poteškoća i neželjenih oblika ponašanja”, rekla je za Radiosarajevo logoped-defektolog Mervana Mujić.

U drugom razredu osnovna škola koju dječak pohađa upućuje Centru za socijalni rad zahtjev da se dječak uputi na kategorizaciju nadležnoj Stručnom povjerenstvu za ocjenjivanje sposobnosti i razvrstavanje djece i mladeži ometene u tjelesnom i psihičkom razvoju radi utvrđivanja njegovih psihofizičkih sposobnosti.

“Roditelji su imajući puno povjerenje u sustav krenuli u potrebnu proceduru koja je trebala podrazumijevati detaljnu procjenu djeteta sa svih aspekata struke, a koja je konkretno izostala”, rekla je Muhić navodeći kako je nakon toga uslijedila po dijete kobna pogreška.

Povjerenstvo za kategorizaciju koje je sastavljeno od pedijatra, neuropsihijatra, defektologa, psihologa i socijalnog radnika, je u svojoj ocjeni utvrdilo da dječak spada u kategoriju osoba lake mentalne retardacije, te preporučilo nastavak školovanja po prilagođenom planu i programu uz pojačan pedagoško-psihološki nadzor.

“Srednjebosanska županija nema prosvjetno-pedagoški zavod, i ne postoji službeni prilagođeni plan i program. Dakle kada dijete pohađa nastavu po tom principu, plan i program prilagođavaju učitelji, ili nastavnici koji niti moraju niti imaju znanje za to uraditi”, prokomentirala je Mujić.

Muhić je otkrila kada su roditelji primijetili da je dijagnoza koju ima D. vjerojatno pogrešna, te da je učinjena pogreška i nepravda, te je otkrila kako su reagirali, kako su utvrdili pogrešnu dijagnozu…

“Vođena nepogrešivim roditeljskim instinktom majka je u trenutku od postavljanja dijagnoze, prateći dječiji razvoj, počela sumnjati u ispravnost procjene, odnosno postavljene dijagnoze. Naime, dječak je u okviru obitelji funkcionirao po potpuno tipičnom principu razvoja. Osim izražene odbojnosti prema učenju čitanja i pisanja, te teškog napredovanja na ovom planu, dijete nije pokazivalo ostale osobine koje se očekuju kada se govori o deficitu intelektualnog funkcioniranja”, otkrila je Mujić navodeći kako osnovna karakteristika djece sa smanjenim intelektualnim sposobnostima je da ovisno o stupnju poteškoće usporeno teče i njihov kognitivni (spoznajni) razvoj.

“U slučaju konkretnog dječaka majka je primjetila da se sve poteškoće njezinog djeteta svode na govornojezičke kompetencije (čitanje, pisanje, te oskudniji riječnik, povremeno agramatičan govor). Engleski jezik je svladao, rad na računalu također i postepeno počeo graditi svoj svijet. Osjećao se drugačijim od ostalih, te polako počeo razvijati primjetan osjećaj nesigurnosti u vanjskom okružju. Na njezino inzistiranje da odu na još neke procjene dijete je odgovaralo ‘Uzalud ćete me voditi, meni jednostavno nema pomoći’”, ispričala je Mujić dodajući kako je ovakvo ponašanje bilo u potpunosti očekivano s obzirom na to da se radi o djetetu koje je nepravedno stigmatizirano u dobi od sedam godina, te do svoje trinaeste godine boravilo u socijalnoj sredini, odlazilo u školu, kretalo se među vršnjacima potpuno svjesno nepravde koja mu je nanesena, ali i bespomoćno da bilo što po tom pitanju promijeni.

Kako je Mujić imala priliku upoznati dječaka i raditi s njim, pojasnila je kako je tekao njezin rad s njim, što je primijetila kod njega…

– Dijete je pri prvom susretu samnom odbijalo suradnju, odnosno ponašalo se kao potpuno pasivan sudionik događaja. Sjedilo je bezvoljno, s položajem tijela u kojem je bilo izuzetno pogrbljeno, oborene glave, pogleda usmjerenog prema podu, izbjegavajući kontakt očima. Zbog izražene nervoze čupalo je kosu s prednjeg dijela glave, ispričala je Mujić za Radiosarajevo dodajući kako je dijalog koji je pokušavala započeti s njim završavao njegovim kratkim odgovorima, bez volje da sudjeluje.

“Iz tretmana u tretman i meni kao terapeutu bilo je neopisivo teško gledati dijete za koje je bilo jasno da pati. Ponekad su se pokušaji da razgovara sa mnom završavali tako što bi počinjao plakati, što me dovodilo pred zid. Prvi pomak smo napravili kada sam mu rekla da zaboravi na čitanje i pisanje, upalila računalo i rekla da nađe nešto o čemu ćemo pričati. Postepeno smo ulazili u dijalog iz kojeg sam brzo zaključila da ima prilično širok fond općeg znanja za dijete s dijagnozom mentalna retardacija”, ispričala je Mujić navodeći kako se u međuvremenu uvjerila da mu je znanje engleskog jezika bolje nego njeno.

“Najveći problem je predstavljala izražena nesigurnost čim bi ga suočila s pitanjem na koje eventualno nema pravilan odgovor. Tada bi nastupilo ponovno povlačenje i tuga. Logičke zadatke je, nakon što smo prošli proces desenzibilizacije, radio sve radije. Nakon što sam se uvjerila da pokazuje sve simptome disleksije preporučila sam roditeljima ponovnu detaljnu obradu ovog puta kliničkog psihologa, ali po mojoj preporuci, a preporučila sam kolegicu za čije sam se ekspertize ranije uvjerila koliko su detaljne, objektivne i iscrpne jer je ključna bila procjena stanja intelektualnog funkcioniranja djeteta”, ispričala je Mujić.

Pojasnila je i kako je za svakog praktičara terapeutska jedinica obitelj.

“To znači da ne utječemo samo na oporavak djeteta, nego istovremeno pravimo od roditelja partnere u tom procesu, obučavamo ih kako da pristupe poteškoći s kojom se suočavaju i dijete i oni. Bez takvog pristupa upitan je uspjeh svakog tretmana. Na ovaj način surađujem i s roditeljima iz ovog slučaja uz maksimalno uzajamno povjerenje”, rekla je.

Ispričala je što se događalo dalje kada su utvrdili da je dječakova dijagnoza pogrešna, kako su reagirali roditelji, te kako je reagirala škola koju dječak pohađa…

“Nakon opservacije, i ponovno urađene detaljne procjene klinički psiholog koji je utvrdio da dječak nema poteškoće na razini intelektualnog funkcioniranja, znači da nije mentalno retardirana osoba. To isto je potvrdio i ordinirajući neuropedijatar. Konačnu dijagnozu disleksije je potvrdila prof. dr. sc. Mirela Duranović sa Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli”, otkrila je Mujić.

“Saznati da vam je dijete bilo žrtva brutalne površnosti struke i sustava koji tu istu struku štiti od odgovornosti je šokantno i bolno buđenje za roditelja. Prvo s čime se nose je osjećaj krivnje jer su se na taj sustav oslonili, potom slijedi preispitivanje roditelja gdje su pogriješili. I je li moglo drugačije? Škola, koju dječak pohađa, odnosno stručno osoblje, je novu dijagnozu uzelo s rezervom dok ne dođe konačno novo mišljenje povjerenstva nakon obavljene rekategorizacije. Nalaz sa dijagnozom disleksija profesorice Duranović, i uputama koje se odnose na pristup u radu s djetetom, priložen je u dnevnik, i ovisno o osviještenosti koriste ga ili ne koriste nastavnici uključeni u obrazovni proces ovog djeteta”, rekla je Mujić za Radiosarajevo.

No, agonija obitelji se i dalje nastavlja.

Naime, stručno povjerenstvo za ocjenjivanje sposobnosti i razvrstavanje djece i mladeži ometene u tjelesnom i psihičkom razvoju je, prema informacijama koje je dala majka, zasjedala 17. lipnja ove godine i tada je dječak imao ponovnu „procjenu“, sada uz priloženu novu dokumentaciju.

“Jedan od pregleda pred navedenim povjerenstvom je izgledao doslovne ovako. S jedne strane sjedi ‘stručnjak’, s druge strane dijete iscrpljeno od čekanja kao optuženik, a majku se u pita sljedeće: ‘Majko, jeste li Vi sigurni da Vaše dijete nema intelektualne poteškoće – jer, evo vidite, nije znao tablicu množenja’?”, ispričala je Mujić.

Jedan od signifikatora disleksije je, kako je pojasnila, upravo nemogućnost da se svlada tablica množenja.

“Ovo kažem kao logoped, ali i kao disleksičar koji je u djetinjstvu prolazio bezbroj poteškoća zbog nerazumijevanja okoline. No, prije 36 godina, u vrijeme kada sam ja bila disleksično dijete, o tome se ništa nije znalo. Poražavajuće je, međutim, da danas, u vremenu napredne dijagnostike, u povj erenstvimai na ključnim mjestima za detekciju ranih razvojnih poremećaja i dalje sjede ljudi koji o tome nemaju pojma ili neće da imaju jer ih sustav štiti od odgovornosti”, prokomentirala je Mujić.

“Dječak koji je predmet ove priče je u ranom djetinstvu prije razvoja disleksije po prirodi poteškoće morao pokazati znake razvojne disfazije, te određena odstupanja pri upisu u školu. Međutim, to u Srednjebosanskoj županiji prođe uglavnom nezapaženo, ili se ovim pojavama sustavno pristupa neozbiljno”, prokomentirala je Mujić navodeći kako do danas još uvijek nije stigao nikakav odgovor od strane povjerenstva te je prema tome dječak za sustav još uvijek u kategoriji osoba lake mentalne retardacije.

U ovisnosti od odgovora povjerenstva dječaku se treba službeno ukinuti dijagnoza Laka mentalna retardacija, te u dokumentaciju unese dijagnoza Disleksija.

“To u biti znači da će se i službeno skinuti stigma s djeteta, te da će u školi koju pohađa pronaći način da isprave nepravdu koja mu je učinjena. Ukoliko izostane pravedan epilog, onda postoje i drugi zakonski mehanizmi koji se u ovom slučaju mogu konkretno aktivirati u svrhu zaštite i ostvarenja njegovih prava”, prokomentirala je.

Kako je kazala, najteže razdoblje za ovo dijete i njegovu obitelj je završeno.

Mujić kaže kako se od disleksije ne ozdravi, s njom se živi, ali se adekvatnim radom postignu na kraju i čitalačke kompetencije i ostale sposobnosti koje su kod osoba s disleksijom kompromitirane.

“Konkretni dječak pokazuje mnoge sklonosti zbog kojih, nakon što odabere odgovarajuće zanimanje, nema potrebe za strah od neuspjeha”, dodala je.

Mujić je otkrila i kako ima još ovakvih slučajeva u praksi u Srednjobosanskoj županji.

“Dječak iz ove priče, na veliku žalost, nije jedini slučaj u kojem kao žrtve neuređenog sustava stradaju djeca koja po prirodi poteškoće pripadaju vulnerabilnoj populaciji. Spomenut ću samo jedan, slučaj djevojčice A. G., u dobi od 12 godina, nastanjenoj u Busovači, koja ima dijagnozu epilepsija. Po mišljenje logopeda dolazi po preporuci psihologa, radi kompletne logopedske obrade. Djevojčica dolazi u pratnji roditelja, od kojih saznajem da škola vrši pritisak na roditelje da pristanu na kategorizaciju djevojčice. Kako bi taj pritisak urodio plodom, pojedini nastavnici djevojčici snižavaju ocjene kako bi postigla lošiji uspjeh u školi”, otkrila je Mujić navodeći kako je djevojčica u razgovoru s njom pokazala visok stupanj anksioznosti i jasne znake da u školi doživljava mjere represije od strane pojedinih nastavnika.

“Sve ovo se negativno odražava na njezino zdravstveno stanje, dovodeći je pri tom u opasnost da zbog konstantnog stresa ponovno doživi epileptički napad. Nakon obrade napišem preporuke za nastavnike”, rekla je navodeći kako o epilogu ove priče nema više informacija.

“Na kraju, ovom trenuitku na kontinuiranom logopedskom tretmanu, koji uključuje savjetodavni i suportivni rad sa roditeljima, imam sedmero djece u dobi 3,5-5 godina, koja su također zbog nedostataka u sustavu te bahatosti i nemara vodećih ljudi, osjetila diskriminaciju u raznim predškolskim odgojno obrazovnim ustanovama, ili zakasnila s ranim uključenjem u logopedsko-defektološki tretman, iako su se roditelji na vrijeme javljali nadležnim ustanovama tipa dispanzera i centara za mentalno zdravlje”, rekla je dodajući i kako smatra da je konačno vrijeme prekinuti šutnju i nazvati stvari pravim imenom.