Osvanuo je divan dan. Pun sunca. Početak je ljeta 2011. Nalazio se već šest mjeseci u malom portugalskom gradu Evori. Poslali su ih, njih buduće pilote, ovdje na praktičnu obuku. Mogli su birati: Arizona ili Portugal. Nije htio iz Europe.
Piše: Dragica Amsterdam-Križanac
Ovdje je bila mediteranska klima, krasni ljudi, svidio mu se taj narod i kultura , nekako drukčije nego tamo gdje je odrastao. A odrastao je s majkom i sestrom u jednoj od zemalja Sjeverne Europe. Došli su tamo u vrijeme strašnog rata u ex-Jugoslaviji. On se ničega nije sjećao, ali sestra mu je pričala da su tri dana putovali do svog cilja. I da su morali preskakati rupe od granata idući pješice preko mosta na Savi, da bi se dočepali druge strane rijeke. Seka to nikada nije zaboravila, to joj je dugo godina bila trauma.
Od šeste godine je odrastao bez oca. Majka se trudila preko svake mjere da od djece napravi uspješne mlade ljude.
Kad je završio atheneum (matematika i fizika) došao je kući i rekao: ‘Sljedeći tjedan idem u G., hoću postati pilot, već sam sve dogovorio testiranje’. Majka je onda s njim ozbiljno popričala, misli li on to ozbiljno? Ostao je pri svojoj odluci. Majka je popustila.
Sad se nalazio na trećoj godini pilotske Akademije, položio teoriju ali sad je trebalo savladati praksu, naučiti stvarno pilotirati.
‘Jer, nije ti ovo, brajko, simulator. Nego prava mašina’ rekao im je prvi dan instruktor. Ovdje se jednom pogriješi. I doista, nedavno su dvojica njegovih drugara, studenata iz klase ovdje i poginuli. Dakle, prvo učiti na ovim malim avionima, a sljedeće godine na velikim, putničkim.
Teška srca odvojio se od prijatelja s kojima je odrastao, od sestre i majke, cijela njihova ulica u Amsterdamu, kojoj su živjeli već šesnaest godina poželjela mu je sreću. Tek je napunio dvadeset i jednu , djetinjstvo i pubertet su već odavno prošli, osjećao je da se polako ostvaruje njegov san.
Otkako je on ovdje u Portugalu, majka je našla još jedan dodatni posao. I svu platu od tog drugog posla šalje njemu. Da ima platiti troškove škole, iznajmljenu sobu, hranu, prijevoz. Prije toga poklonila mu je svu svoju ušteđevinu, jer je školovanje na Akademiji koštalo cijelo bogastvo. Samo je jedno od njega tražila: da ne smije stati, ne smije klonuti duhom.
Nedavno ga je sa sestrom i posjetila.
-Došla u inspekciju, zadirkivao ju je.
Od prije neki dan nabavio je sebi skuter, jer nije imao drugog načina rano izjutra u pet sati doći iz grada do poligona sa avionima.
Do sada je svaki put letio sa instruktorom. Ali danas je poseban dan. Mora prvi put sam, rekao mu je instruktor. Nije spavao svu noć, što od uzbuđenja, što od brige. Što ako pođe sve naopako? Što ako se onesvijestim? Što ako mi srce skoči u grlo?
Ustao je na vrijeme, doručkovao, došao na vrijeme na poligon, preuzeo avion i instrukcije.
Zavezao se, pomilovao očev zlatni lančić, koji nikada nije skidao sa vrata…pomislio na svoju majku i sestru, i sam sebi reče:
“Idemo! Naprijed, nisi neka baba!”.
Poletio je prema protokolu, cilj je bio letjeti zadanom rutom pa se spustiti na Algarve. Uz radio potporu, ali sam samcat! Napregnuto je pratio instrumente , sve je bilo u redu. Radio je sve kako je prethodno naučio. Vinuo se u visine. Letio je poviš zelenih polja, šuma, vinograda. U daljini ugleda beskrajnu modrinu.
Spustio se polako, meko, po propisu.
Oslobodio se, izašao iz aviona, nigdje nikoga. Usta su mu bila suha od uzbuđenja i euforije a bio je i početak vrelog ljeta. Uđe u zgradicu tog malenog, priručnog aerodroma i potraži nešto za popiti. Ugledao je aparat za piće, ubacio novčić i uzeo ledenu Coca Colu. Pope se na terasu te male zgradice, i zadivi se…more se ljeskalo na suncu. Nije mogao biti ljepši dan, pomisli.
-Moj D dan! Pa nek’ mi je sretno!
Dok je otvarao hladni napitak, ruke su mu drhtale. Srce mu obuze radost, živci popustiše…sjede i zaplaka.
