Da se ne zaboravi: Danas 50. obljetnica uručenja Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću

Danas se navršava 50 godina od uručenja Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću.

Prije točno pedeset godina Koncertnom dvoranom u centru Stockholma prolio se gromoglasan pljesak upućen Ivi Andriću, dobitniku Nobelove nagrade za književnost, jedinom piscu Nobelovcu s bivše Jugoslavije.

„Moja domovina je zaista ‘mala zemlja među svjetovima’, kako je rekao jedan naš pisac i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kada je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet…“

Ovo je dio govora kojim je Ivo Andrić 10. prosinca 1961. godine izrazio zahvalnost zbog dobivanja prestižne nagrade, a koji je potom prerastao u esej „O priči i pričanju“.

Najveće priznanje za pisanje koje poznaje svijet – zlatnu medalju, povelju i ček na više od milijun dolara – Andriću je uručio tadašnji kralj Gustav Adolf VI. Sve je bilo kako i dolikuje trenutku: i otmjeni skup, kojem su prisustvovali premijer Tage Erlander i član Švedske akademije dr. Andreas Esterling, i otmjeni Andrić na čijem se licu nije moglo primjetiti veliko uzbuđenje koje ga je, kako je kasnije priznao, pratilo tijekom boravka u Švedskoj.

Andrić je u Stockholm stigao 9. prosinca 1961. godine u pratnji supruge i mnogobrojnih novinara i snimatelja. Sve vreme je bio pod reflektorima javnosti i to je ono što mu je, kako je kasnije priznao, najviše i smetalo.

„Nekim ljudima publicitet godi, ali mene i od same pomisli na to spopadne strah…Ja sam posve bio propao. A kako i ne bih od onolike trke i novinara. Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj. Ali, nisam u pitanju bio samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu. Vidjevši kako sam ublijedeo, prijatelji su mi govorili: ti kao da ideš u zatvor, a ne po Nobelovu nagradu“, ispričao je kasnije Andrić.

Andrić je nekoliko godina zaredom bio kandidat za Nobela. Vijest da se njegovo ime našlo na listi besmrtnika obišla je svijet 26. listopada u 13,05 sati.

Agencije su se utrkivale: Ivo Andrić je ove godine dobio Nobelovu nagradu kao priznanje za epsku snagu kojom je prikazao motive i sudbine iz povijesti svoga naroda.

Andrića je vijest zatekla po povratku kući sa šetnje, gdje su ga dočekali novinari, pisaci, prijatelji. U početku nije povjerovao. Bio je zbunjen, kao dijete, iako mu je tada bilo šezdeset devet godina.

“Najiskrenije vam kažem, nisam ovo očekivao. Veoma sam uzbuđen i iznenađen. U prvom trenutku nisam povjerovao da sam zaista dobio ovo visoko priznanje, visoko za mene i za jugoslovensku literaturu uopšte”, izjavio je tada Andrić.

I u tim trenucima nije mogao da zaboravi svoju BiH, o kojoj je inače često govorio i pisao. „Moja je želja da se ova sredstva (od Nobelove nagrade) upotrijebe za unapređenje narodnih bibliteka u BiH“.