Čuvar klice vjere

Fra Anđelu je bilo jasno da je završilo slavno doba bosanske povijesti. Treba pronaći modus vivendi s novim vlastodršcem. Našao ga je u Kristovoj pouci: Dajte Bogu Božje, a caru carevo.

Piše: Fra Anđelko Barun

Iako je proteklo više od pet stoljeća od smrti fra Anđela Zvizdovića, o njemu se nije prestalo govoriti i pisati. Zadnja dva stoljeća u našim krajevima on je česta tema rasprava i studija ne samo među franjevcima nego i drugim znanstvenicima. Postao je uzor vladanja franjevaca na bosanskim prostorima, paradigma vjere, ljubavi prema narodu, vlastitome zavičaju i vlastitoj instituciji, kako kaže provincijal fra Mijo Džolan. U ovom kratkom prikazu za čitatelje Svjetla riječi istaknut ću samo neke njegove zasluge za katoličanstvo i hrvatski puk te za suživot s drugima i drugačijima u Bosni.

Fra Anđelove zasluge za katoličanstvo i hrvatski puk u Bosni

Bez sumnje najteža vremena za opstojnost Katoličke crk­ve u Bosni nastupila su padom Bosne pod Osmanlije. Nastala je opća dezorijentiranost katoličkog puka pa i samih tada jedinih katoličkih svećenika – franjevaca. Pobjeći iz Bosne i skloniti se u slobodne krajeve ili priznati novonastalo stanje te uz velike žrtve čak i uz cijenu vlastitoga života sačuvati svoj identitet na svojoj rodnoj grudi. Nije bilo lako odlučiti. Pobjeći, to bi značilo odreći se svoje djedovine i trajno je ustupiti najljućem neprijatelju krš­ćanstva. Ostati, značilo bi biti spreman i uz cijenu života žrtve sačuvati barem klicu krš­ćanstva, živeći u nadi da bi ta klica mogla nekada isklijati i procvjetati. Razboriti i dalekovidni fra Anđeo odlučio sa za ovo drugo. Pred očima mu je lebdio lik sv. Franje koji je stupio u dijalog s egipatskim sultanom upravo onda kada su se drugi s mačem u ruci borili protiv njega. I dok se Osvajač Bosne, na povratku iz Jajca nalazio na bosanskom kraljevskom ljetnikovcu Milodražu kraj Brestovskog, nakon duge molitve i razmišljanja kreće fra Anđeo prema njemu. U ime franjevaca i katoličkog puka moli i zaklinje sultana, čak zahtjeva i traži carski list kojim će jamčiti slobodu opstanka hrvatskom katoličkom puku u Bosni, koji na ovim prostorima ispovijeda svoju vjeru već više od tisuću godina. Sultan je svjestan činjenice da će narod, ako stane, obrađivati zemlju i njemu poreze plaćati. To je razlog da mu 28. svibnja 1463. daje carsku povelju Ahdnamu. U njoj je napisao: Neka nitko ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crk­ve. Neka mirno stanuju u mom carstvu. A oni koji su izbjegli neka budu slobodni i sigurni… Neka nitko ne napada, niti vrijeđa i ugrožava: ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crk­ve. Ahdnama je bila velika povelja slobode za očuvanje katoličkog naroda i vjere u Bosni u ono vrijeme. S tom svetom carskom obveznicom, gonjeni apostolskim žarom, franjevci su slobodno koračali za Osmanlijama u osvojene krajeve i izvan Bosne pružati vjerske usluge katolicima koji su smogli snage ostati na svome pod svaku cijenu.

Fojnička se Ahdnama za života Mehmeda II. Osvajača, poštivala. Kada je počela slabiti središnja osmanska vlast, a lokalni vlastodršci početkom 16. st. uzimati u svoje ruke vlast i moć, nastaju progoni i ubijanja franjevaca i katolika. S manjim ili većim intenzitetom nastavit će skoro do prestanka osmanske vlasti u BiH. Osmanlije su samo u Bosni porušili preko 30 franjevačkih samostana. Ni to nije prisililo ni franjevce ni puk da napuste Bosnu. Izdržali su sve turske danke, komore, džuluse, teftiše, primete, vojnike, zumule i trista drugih nevolja i muka kako kaže ljetopisac Benić. Poslije Bečkog rata ostalo je u BiH samo 26 fratara svećenika i oko 25.000 katolika. Bilo je to dovoljno snažno korijenje iz kojega će izrasti oko 850.000 Hrvata katolika u BiH prije zadnjeg rata. Samo Božjoj providnosti, fra Anđelovoj hrabrosti i odlučnosti kao i njegovim istomišljenicima i sljedbenicima kroz stoljeća možemo zahvaliti današnju opstojnost hrvatskog i katoličkog življa u BiH. Povijest nam i danas, u ovim okolnostima u kojima se nalazimo, mora biti učiteljicom života. Isplati se žrtvovati za ideale, i uspjeh je siguran!

Fra Anđelov doprinos suživotu s drugima i drugačijima

Fra Anđelu je bilo jasno da je završilo slavno doba bosanske povijesti. Slutio je da će novonastali poredak dugo potrajati. Treba pronaći modus vivendi s novim vlastodršcem. Našao ga je u Kristovoj pouci: Dajte Bogu Božje, a caru carevo. Teško je u to bilo uvjeriti franjevce i puk Bosanske vikarije koji su bili u velikoj većini izvan dometa osmanskih vlasti. Za svoga života fra Anđeo je uspijevao smirivati duhove. Išao je papi Aleksandru VI. u Rim tražiti i dobiti razne milosti za franjevce i katolički puk u Bosni. Poslije fra Anđelove smrti nije se više mogla sačuvati harmonija života ni u samoj franjevačkoj zajednici. Vikarija se podijelila na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu.

O fra Anđelovu uspješnom suživotu svjedoči i pismena zapovijed bosanskog sandžak-bega Skender-baše da je fra Anđeo pošteni kustod kojemu se nitko ne smije protiviti jer je pošteni redovnik koji pravo i vjerno hodi te da njegova braća, knezovi Domša i Milutin, vrše visoke državničke službe.

Izvor: Svjetlo riječi