ČUVAMO OD ZABORAVA: 18 godina od Bijelog puta za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu!

Humanitarni konvoj „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ Hrvati Lašvanske doline nikada neće i ne smiju zaboraviti. Jer, konvoj koji je 20. prosinca 1993. god. stigao u Lašvansku dolinu, opkoljenu i u svakom smislu potpuno blokiranu od daleko brojnijih i nadmoćnijih muslimanskih snaga, donio je zračak svjetlosti na kraju tunela u kojemu je živjelo, borilo se i ginulo, umiralo od gladi, bolesti, od ratnih rana i stradanja, od gladi, žeđi, premorenosti, zbog nedostatka lijekova, a posebno nadu da će blizu 70 tisuća Hrvata iz tog obruča, iz mračnog tunela, ipak izići živi, spašeni. Jer, činilo se, a potpunu tragediju najavljivali su i inozemni mediji, ali nitko ništa nije poduzimao da se to spriječi. To su znali i opkoljeni Hrvati, znali su i nad čovječanski se borili, branili svoje domove, svoje obitelji, svoje gole živote, a skupa s njima i desetak tisuća Hrvata prognanih i opljačkanih iz Zenice, Travnika, Kaknja, Vareša…!

A onda je, krajem studenog 1993. do Lašvanske doline prodrla vijest da hrvatski humanitarci, uz podršku Vlade R. Hrvatske pripremaju humanitarni konvoj i poduzimaju se mjere kako bi se dobile suglasnosti zapovjedništva muslimanskih snaga za prolaz ka Lašvanskoj dolini, do izmučenih, na granicama snaga, opkoljenih Hrvata.

Digla se Hrvatska, poznati i nepoznati, stotine, tisuće njih, donosili su i darivali što su mogli i što su imali, uključile su se i tvrtke, bolnice, ljekarne, privatni poduzetnici…, pa je formiran konvoj od velike vrijednosti za tada napaćene, gladne, ranjene, bolesne, obeshrabrene… Hrvate. S nestrpljenjem se čekao polazak konvoja, posljednje nade da će Hrvati iz pakla Lašvanske doline izići živi, ostati i opstati. Konvoju je dato ime puno simbolike i poruka – „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“. I u Lašvanskoj dolini, i prije nego li je konvoj stigao, doživljavan je kao paradigma hrvatskog jedinstva u vremenu došašća. Dolaze naša braća i sestre, govorili su puni nade  i očekivanja Hrvati u Lašvanskoj dolini. A „rijeka“ Bijeloga puta, iz dana u dan, u tih 12 dana teškog i mukotrpnog puta, postajala je sve veća. Iz Zagreba, Rijeke, Zadra, iz Splita, Dubrovnika, iz dičnog Tomislava…, rasla je ova rijeka ljudskosti, humanosti, krijeposti, ljubavi…!

A kada je 20. prosinca, u prvim popodnevnim satima, stigla vijest: konvoj je na ulasku u Novi Travnik, u Lašvanskoj dolini je nastalo neopisivo slavlje. Vijest se, iako telefoni nisu radili već mjesecima, sve je bilo isključeno, „presječeno“, širila nevjerojatnom brzinom i rijeka, sada sretnih, ohrabrenih ljudi slijevala se ka crkvi Svetog Duha u Novoj Biloj, crkvi-bolnici, tom simbolu patnje, stradanja, muke i jada, ali i simbolu vjere, snage, žilavosti, i upornosti ovdašnjih Hrvata, koji tako i odlučno, u nemogućim uvjetima, brane svoj dom, obitelj, svoje svetinje, svoju rodnu grudu.

I u predvečerje ponedjeljka 20. prosinca 1993. u Novu Bilu je stigao „Bijeli put“, stigla je pomoć, nada, ljubav, potvrda da hrabri gorštaci, Hrvati Lašvanske doline, nisu sami i da nikada neće biti ostavljeni i napušteni od svoje subraće, od svoje matice. Skionvojem pomoći, u to vrijeme zlata vrijednog, ili je bolje reći, vrijednog stotine pa i tisuće nevinih života, stiglo je 167 hrabrih ljudi – vozača, humanitaraca, novinara domaćih i inozemnih, franjevaca iz svih franjevačkih provincija. Pa vrijedi, oni bar to zaslužuju, da i ovaj put objavimo njihova imena. Jer, mnogi od njih nikada nisu ni bili u srednjoj Bosni, nikoga iz tog kraja nisu poznavali, nisu tu imali rodbinu…, a odlučili su doći u pakao Lašvanske doline, došli su jer ih je nosila ljudskost, ljubav prema sunarodnjacima u nevolji, vodila ih je želja pomoći bližnjem u nevolji. S konvojem su stigli: 1. Slobodan Lang, 2. Herman Vukušić, 3. Vjekoslav Barač, 4. Velimir Valjan, 5. Iko Skoko, 6. Andro Vlahušić 7. Ante Čićin – Karlov, 8. StankoKoncul, 9. Vlado Svetić, 10. Ivan Brkljačić, 11. Božana Sarić, 12. Krunoslav Kićinbaći, 13. Branko Čulo, 14. Anto Damjanović, 15. Đurđica Bajić, 16. Vladimir Jelenčić, 17. Tomislav Duka, 18. Vinko Tomas, 19. Ferdo Vlašić, 20. Jakov Bubalo, 21. Matija Fistrić, 22. Miulka Granić-Husić, 23. Ante Luetić, 24. Franjo Bakula, 25. Predrag Fistrić, 26. Antonija M. Baričević, 27. Branko Godinić, 28. Branko Mravunac, 29. Josipa Mikulić, 30. Gordana Pendeš, 31. Željko Mesec, 32. Magdalena Marija Fink, 33. Suzana Baić, 34. Janja Milanović, 35, Borislav Arapović, 36. Tsusomy Jamautshi, 37. Patrick Terrence o Sullivan, 38. Antony Vincent Mofpitt, 39. Blanka Magaš, 40. Siniša  Sunara, 41. Višnja Gotal, 42. Sonja Šćekić, 43. Željko Maganjić, 44. Mirele Sertić – Janković, 45, Vedrana Krstić – Ivanišević, 46. Tatjana Uvodić – Ives, 47. Predrag Orešković, 48. Davor Višnjić, 49. Saša Leković, 50. Gordana Suljić, 51. Silvana Menđušić, 52. Hrvoje Milivojević,  53. Srđan Jadrijević, 54. Anđa Ćosić, 55. Ante Čičak, 56. Margareta Zouhar, 57. Ratko Aleksa, 58. Maja Mišić, 59. Nikola Ćosić, 60. Branko Branšajd, 61. Fadil Ajkunić, 62. Stjepan Kos, 63. Gojko Čorluka, 64. Stojan Milovanović, 65. Milan Margetić, 66. Ilija Martinović, 67. Ivo Stjepanović, 68. Ilija Sedlić, 69. Antun Novak, 70. Mile Šuletić, 71. Josip Požega, 72. Siniša Pastrečki, 73. Josip Dasović, 74. Vjekoslav Panić, 75. Jozo Penava, 76. Zvonko Tot, 77. Stjepan Salopek, 78.  Anton Borić, 79. Stevan Špoljar, 80. Mehmed Husić, 81. Osman Mulahalilović, 82. Snješko Selić, 83. Cvitko Glavaš, 84. Veljko Marković, 85. Miroslav Vidović, 86. Zoran Bataril, 87. Mićo Končar, 88. Igor Brolich, 89. Živko Perica, 90. Ivan Podnar, 91. Rasim Karić, 92. Vladimir Nebojan, 93. Lika Kulić, 94. Ilija Šimić, 95. Mato Škvorić, 96. Duško Vučenović, 97. Vinko Rajić, 98. Božo Garić, 99. Ivica Zilić, 100. Josip Djander, 101. Tihomir Perić, 102. Tonči Vranješ, 103. Marko Bilić, 104. Dragan Bajčetić, 105. Dragan Sučić, 106. Jozo Štrkalj, 107. Vinko Perić, 108,. Jerko Jović, 109. Rajko Šaravanja, 110. Slavko Zlatunić, 111. Ante Čilić, 112. Ante Topić, 113. Srećko Valent, 114. Drago Milić, 115. Vinko Miljak, 116. Niko Ladan, 117. Ante Brdar, 118. Ante Bagarić, 119. Ante Perković, 120. Joško Duvnjak, 121. Velimir Suban, 122. Boško Vukasović, 123. Branko Zovko, 124. Dražen Jung,  125, Milan Nenadić, 126. Dušan Bilobrk, 127. Ivan Burić, 128. Saša Vidović, 129. Mladen Zrno, 130. Jure Musić, 131. Petar Perković, 132. Jozo Sliško, 133. Marko Radoš, 134. Emir Jerlagić 135. August Vaskić, 136. Pero Ramljak, 137. ANTE VLAIĆ, 138. Nikica Mihaljević, 139. Zvonko Drinovac, 140. Marinko Garić, 141. Draško Bajić, 142. Pero Vukadin, 143. Ivan Tolić, 144. Božidar Šoprek, , 145. Branko Ledić, 146. Anto Mica, 147. Josip Kovač, 148. Zdravko Gesi, 149. Ante Jakešević 150. Josip Kaić, 151. Ivan Mareković, 152. Luka Markić, 153. Robert Lovrentijev, 154. Mirko Šakić, 155. Milivoj Šnajder, 156. Zlatko Dijandek, 157. Tihomir Maloseja, 158. Igor Sikirić, 159. Dragutin Kurevija, 160. Robert Zajec, 164. Herman Vukušić (mlađi), 165. Ranko Keser, 166. Berislav Štajcer, 167. Ivan Ivić.

Svi su se oni, već ujutro 22. prosinca, morali vratiti u Hrvatsku, a na žalost svojoj kući i svojoj obitelji živ se nije vratio plemeniti vozač kamiona Ante Vlaić. Ubili su ga kog Gornjeg Vakufa pripadnici muslimanskih snaga.

A u zahvalnici koju je fra Franjo Grebenar uputio organizatorima i sudionicima konvoja i svima koji su, na bilo koji način, dali svoj doprinos tom veličanstvenom činu i djelu, uz ostalo je poručio: „Kako su samo slabašne riječi da izraze veliku zahvalnost tisućama dragih, dobrih ljudi, koji su nam pomogli i kroz pakao došli u pakao Lašvanske doline zagrliti nas, pružiti ruku pomoćnicu u znak podrške i poruke – niste sami. Kako su samo riječi suvišne kada se tim dobrim ljudima od neljudi dogodi ono najgore. Usta zanijeme, grlo se steže, oči rose. Samo muk! Jednostavno se nema što reći kada se u kratkom vremenu doživi nemjerljiva sreća, a onda, skoro istovremeno, velika tuga. Jer, strahovali smo i molili se da kolona nevinih, dobri ljudi, sretno stignu u svoje polazište, a vijest o neljudima, o napadu muslimana na ove dobre ljude rasplakala nas je i ojadila. Jer, svoju dobrotu, ljudskost i želju pomoći ljudima u nevolji, životom je platio vozač kamiona, ljudina Anto Vlaić. Ubile su ga kukavice neljudi“!

Sjećanje dr. Slobodana Langa.

U ovoj priči, u sjećanju na „Bijeli put“, u vrijeme obilježavanja 18.-te godišnjice dolaska u Lašvansku dolinu, tražili smo i od dr. Slobodana Langa, poznatog humanitarca, sveučilišnog profesora, savjetnika dr. Franje Tuđmasna za humanitarna pitanja…, da nam, bar nekim detaljem, oživi sjećanje  na te teške i burne dane, na taj konvoj ljubavi, humanosti, hrabrosti, dostojansta…! I, kao i uvijek, dr. Lang se bez pogovora odazvao.

„Evo, kada već tražite, ta ću sjećanja oživjeti s dvije „sličice“. Ušli smo u crkvu-bolnicu posvečenu Ranjenom Kristu, crkvene klupe su bile spojene i na njima su ležali teški ranjenici i bolesnici, neki od njih bez oka, ruke, noge…, u komi…! Po klupama i po podu vidjela se i svježa krv, a veliki prostor crkve-bolnice grijao se na drva loženjem u improviziranoj peći „bubnjari“ napravljenoj od velikog metalnog bureta. Slobodnog prostora je bilo tek nešto malo oko oltara, a i ostali prostori pastoralnog centra bili su puni ranjenih i bolesnih. Fratri iz Nove Bile a i fratri sudionici Bijeloga puta, presvukli su se i slavili svetu misu. Kroz svetu misu i molitvu zahvaljivalo se Kristu, fratri, ranjeni i bolesni, što je omogućio da provedemo i dovedemo nit života, nit, trunku nade, vjere, svijetlosti do ove bolnice, do ovog svetog mjesta, do napaćenih u Lašvanskoj dolini. Stajali smo, slušali, molili, gledali i onda smo od sreće, tuge, radosti, nade… svi skupa plakali. Kleknuli smo, oni koji su to mogli, pjevali i šutjeli i sve je postalo ista slika i zvuk kada sam ja, a slično su mi potvrdili i mnogi bolesni i ranjeni, osjećao punu prisutnost Ranjenog Krista i njegovo poticanje da nastavimo dalje Bijelim putom. Jer, u životu postoji izbor svakog od nas, u našim obiteljima, na poslu, u zajednici, narodu, državi…, samo dva puta – crni i bijeli. Crni put je usko usmjeren na sebičnost, materijalna trošenja i sadašnjost, a bijeli put pak iskazuje hrabrost činjenja dobra, vjere, učenja iz prošlosti i izgradnju budućnosti.

A evo, zanimljivo može biti kako se u jednom trenutku, tri- četiri godine kasnije, bar se tako činilo dovela u pitanje gradnja nove bolnice u Novoj Biloj, dar Republike Hrvatske Hrvatima srednje Bosne. U razgovoru s dr. Tuđmanom upozorio sam ga da ću, ako se to dogodi, prestati biti njegov savjetnik za humanitarna pitanja, za dobro. On se nasmijao rekavši da ne brinem jer taj projekt, koji je upravo on Hrvatima ovoga kraja obećao 14. lipnja 1994. u Novoj Biloj, biti na vrijeme završen. Zahvali sam mu, ali i ukazao na nužnost osnivanja i financiranja Medicinskog fakulteta u Mostaru. I ubrzo je na tu temu na Pantovčaku održan sastanak i donesena odluka o osnivanju Medicinskog fakulteta u Mostaru, pa se tako može reći da je humanitarni konvoj „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“, uz pregršt dobra Hrvatima Lašvanske doline i šireg područja, tada u ratu a i u poraču, kroz gradnju i izgradnju bolnice, za koju mnogi tvrde da je temeljac ostanka Hrvata na ovim prostorima, „donio“, „rodio“ i Medicinski fakultet u Mostaru“.

Bijeli labud

U očekivanju „Bijeloga puta“ desio se jedan zanimljiv slučaj, stvaran a ne izmišljen ili režiran, kako neki i sada misle, pun lijepe simbolike. Naime, vračajući se s književne večeri u Busovači, viteški novinari Anto Marjanović, Srećko Stipović, Željko Kocaj i Zvonimir Čilić, s ravnateljem Franjevačke crkve-bolnice u Novoj Biloj, fra Franjom Grebenarom, su pod svjetlima starog kombija u kojem su se vozili, na putu od Kaonika prema Vitezu, ugledali velikog bijelog labuda. Uhvatili su ga, bio je ranjen u krilo, krvav, preplašn. U Vitezu mu je ukazana prva pomoć, vidjelo se da će se oporaviti, a takvog ranjenog, punog simbolike, novinari su ga darivali prijatelj, dr. Slobodanu Langu. I labud je spašen, a „Bijeli put je, kažu mnogi, bio spas za ranjene i, činilo se, izgubljene Hrvate Lašvanske doline.

Zvonimir Čilić / VL