Crtice iz djetinjstva – nova divna priča Vitežanke Đurđice Čilić

Nancy je živjela u ulici Đure Salaja, u zgradi ispred koje su bili ružičnjaci, kao i uostalom ispred većine zgrada u Vitezu. Mi, djevojčice iz kvarta pokraj pijace, dolazile smo pred Nancynu zgradu samo da je vidimo i poigramo se s njom jer je bila najslađa djevojčica u Vitezu. Mi smo sve bile bljedunjave, pjegave, musave, a Nancy je imala kožu mekšu i ljepšu od naše. Njezin je otac, rodom iz Sudana, ovdje došao na studij matematike, završio ga i zaljubio se u Vitežanku. Dobili su kćer Nancy koja je, kao i tata, bila jako tamnoputa. Kako sam bila malo starija od nje, znala sam sjesti na klupu ispred njezine zgrade i čekati da izađe vani, pa bih je molila da mi sjedne u krilo. Grlila bih je i ljubila po kovrdžavoj kosi. Njoj bi to brzo dosadilo, iskakala je iz mog krila i trčala u igru s drugom djecom.

U njezinoj zgradi na tavanu moja je sestra s prijateljicom Draganom čuvala i hranila tek rođene mace. Ponekad bi poslale mene da macama odnesem mlijeka i provjerim jesu li sve na broju. Kad bih zatekla Nancy pred zgradom, prvo bih nju grlila i gurala nos u njezine mirišljave kovrdže, potom bih se na tavanu ljuljala na drvenom konjiću i gledala zrnca prašine kako se kovitlaju na sunčevim zrakama što su prodirale kroz crijepove, a tek bih na kraju nahranila mace. Tamnoputa Nancy, drveni konjić na tavanu, mace i ružičnjaci, sve to u jednoj maloj ulici Đure Salaja u srednjobosanskom gradiću osamdesetih – zvuči kao da sam upravo sve izmislila.

Ali ako sam jedina koja izmišlja, nisam jedina koja u tu laž vjeruje. Danas mi je stigla poruka od Nancy u kojoj mi kaže da je čitajući neku moju priču ponovno šetala ulicama grada za koji nije bila sigurna da je ikad postojao i da sad, čitajući, zna da jest.

Od svega su ostali samo nostalgične priče i ružičnjaci za fotografiranje. A na fotografijama kao ni u nostalgijama, nema trnja.

Prethodni članakZnate li gdje je uslikana ova slika?
Sljedeći članakSinjsko pučko kazalište nasmijalo i oduševilo publiku u Vitezu