„Složna braća kuću grade”, kaže stara narodna poslovica. A ako su braća još i blizanci, što je slučaj u našoj priči, onda ova poslovica ima i dodatnu potvrdu i dodatno značenje.
Riječ je, naime, o braći blizancima, Blagoji i Nikoli Andrić (24. 3. 1943.) iz Ričica u Novoj Biloj, u srcu Lašvanske doline, koji su sa svojim životnim suputnicama Anom (rođenom Duvnjak) i Lucijom (Furundžija), rođenim 1944. godine, proteklog vikenda, s djecom, unucima i brojnom rodbinom, lijepo i veselo obilježili i proslavili 50 godina bračnoga života.
Vjenčali su se u samostanskoj crkvi u Gučoj Gori 1963., a iza njih je, kako kažu, 50 godina životne borbe prožete radom, znojem ali i daleko više srećom, radošću rađanjem i odrastanjem djece (troje i petoro) i unučadi (sedmoro i jedanaestero), „…ako Bog da bit će ih još…”, kažu veseli i čili supružnici Andrići, okruženi, kao nikada do sada, najmilijim i najdražim. Jer, stigli su i „Amerikanci”, „Švicarci” i „Austrijanci”, pa su im srca i duše pune, prepune radosti, sreće i zadovoljstva.
A u ovoj priči, uz to što je riječ o braći blizancima ima i drugih zanimljivosti koje izlaze iz okvira uobičajenih u ovakvim jubilejima. Naime, nakon vjenčanja živjeli su, čak 8 godina, u zajednici, u tri prostorije rodne im kuće i nikada im nije bilo „tijesno”, nikada bilo kakvih ozbiljnijih nesporazuma, nesuglasica. „Bratski se dijelilo dobro i zlo, a da sve bude tako, puni doprinos davale su i naše supruge koje su imale „sestrinski” međusobni kao i mi bratski odnos. I upravo je to formula naših uspješnih brakova, za koju su nas često pitali prijatelji i susjedi”, ističu Blagoje i Nikola, a Ana i Lucije potvrđuju.
Da je zaista bilo tako, potvrda je i odluke, početkom 70.-tih, o gradnji nove zajedničke kuće, sada s dva ulaza i odvojenim stanovima, u kojoj i sada žive u slozi, razumijevanju, toleranciji. „U takvom ozračju rasla su i naša djeca, takav je i njihov međusobni odnos, iako su u nekim drugim i drugačijim vremenima rasli i odgajani. Ali, te vrijednosti su im „usađene”, nose je u srcima i mi smo radi toga sretni”, kažu slavljenici Blagoje i Nikola. „Međusobno poštovanje, razgovor, dogovor, poštivanje ljudskih i Božjih načela… i željezna vrata otvaraju”, ističu Ana i Lucija te dodaju kako, „…hvala Bogu, mi takvih vrata nikada i nismo imali”
Blagoje je mirovinu zaradio u novobiljanskom „Sebešiću”, a Nikola u travničkom „Borcu”, dok su Ana i Lucija bile kućanice – odgojiteljice, vrtlarice, stočarice…, nositeljice tri kuta obiteljskog doma. Blagoje i Nikola su bili i aktivni sudionici Domovinskoga rat u kojemu su Lucija i Nikola izgubili sina Dominka. „Tragedija, tuga, neizlječiva bol koju ćemo nositi i trpjeti do kraja života”, kažu u ovakvim nesrećama i tragedijama neutješni roditelji.
„Mirovine su male, a kada su već takve neka bar potraju”, šale se Blagoje i Niklola i navode kako su, još uvijek, zdravi i dovoljno snažni da na svom obiteljskom imanju, u lijepim Ričicama, proizvode povrće, voće, uzgajaju krave, svinje, kokoši…! „Hvala Bogu još uvijek sve to možemo, a volje i spremnosti na rad nam nikada nije nedostajalo”, kažu te uz osmjeh naglašavaju kako „životna rijeka” sve brže i brže teče. Bar tako im se čini, kažu, mada sve viđeno govori kako je „ušće” te životne rijeke još uvijek daleko, pa će biti još radosti, jubileja…, što im je te slavljeničke večeri tko zna koliko puta, iskreno zaželjeno.
Zvonimir Čilić
