Bunar kao ukras i uspomena

Bunara, onih starih, dobrih, na čekrk s metalnom kantom na lancu, već odavno u Vitezu nema, ili se, pak, na prste jedne ruke mogu izbrojati.

No, jedan takav bunar sačuvan je i još uvijek je u funkciji, tek nekoliko stotina metara od gradskog središta. Vlasništvo je Franje Canija Skopljaka i njegove supruge Vere, star je skoro 70 godina, a uz obiteljsku kuću u naselju Kamenjače gradili su ga Franjini roditelji, Stipo i Ana. Bunar, kaže Franjo dubok je nešto više od 4 metra a voda doseže tek 1,5 metar jer na toj visini ima prirodni odljev. Dotočna vodna žila je tako jaka da se bunar s klasičnim vađenjem vode – kanto i čekrkom – nikada ne može isprazniti. „To se pokazalo u ratno vrijeme kada je Vitezu mjesecima bila isključena voda. Stotine ljudi dolazilo je po vodu, čekalo se na redu, voda se neprestano vadila, .čak i petnaestak sati dnevno, ali se razina vode u bunaru nikada ozbiljnije nije smanjila“, kaže nam Franjo, a potvrđuje nešto stariji brat Ivica.

Proteklih godina Vitežani imaju problema s vodom iz gradskog vodovoda, redukcije su u vrijeme sušnih ljetnih dana, ali i u vrijeme topljenja snijega, jačih kiša…kada su redukcije zbog zamućenja vode. A u takvim prilikama maksimalno se eksploatira bunar Skopljakovih. „Inače, u normalnim okolnostima vodu iz bunara koristimo za zalijevanje cvijeća i ukrasnog drveće u dvorištu i oko kuće, bogata je raznim mineralima, kiselasta je, što je i razlog da su je, u ranijim periodima, susjede, pa i domaćice iz gradskog središta koristile za pripremanje tradicionalne pogače a i nekih drugih tradicionalnih delicija“, govori nam Franjo, a brat mu Ivica ističe kako se uvijek rado napije vode iz obiteljskog bunara. „Da me želja mine“, kaže Ivica i dodaje: „Kada bi se u ljetnom periodu „došlo“ do mesa, do količina veće od potrebe za ručak, umjesto u hladnjacima kojih tada nije bilo, meso čuvala dva-tri dana spušteno u kanti u bunar gdje ga je hladna voda izvjesno vrijeme štitila od kvarenja“.

Brača Franjo i Ivica naglašavaju kako je u svim vremenskim prilikama voda iz bunara uvijek iste temperature, ledeno hladna, nije ustajala, jer prirodnim dovodom i odvodom stalno cirkulira, a na analizama u laboratoriju tvrtke „Vitezit“, u epidemiološkim zavodima u Zenici i Sarajevu, rezultati su uvijek bili pozitivni s naglaskom na kiselost i „tvrdoću“.

„Sada bunar i voda iz njega, uz to što je nama draga uspomena na roditelje, na djetinjstvo, što je, na neki način i ukras našeg obiteljskog doma, služi za zalijevanje zelenog okoliša u sušne ljetne dane, a nerijetko i za hlađenje piva u toplim ljetnim danima“, kaže nam popularni Cani, prvi nogometaš iz Viteza koji je igrao u Prvoj ligi bivše države.

Prethodni članakVitežanke na nedjeljnoj kavici
Sljedeći članakPromocija diplomanata i magistranata Sveučilišta Vitez