Novi život neizostavno dolazi, ponovno se rađa i živi dalje, u vječnom ciklusu ponovnog rođenja u čistoći svjetla. Život se ne može zaustaviti.
Piše: Elvira Koić / Svjetlo riječi
Lijepo je živjeti, buditi se, igrati, raditi, radovati, spavati, sudjelovati u društvenim, a još više u različitim prirodnim događanjima. No, ponekad i običnog i neobičnog čovjeka savlada težina tog istog prekrasnog života. Na primjer, kada boli ili kada se ne voli, kada se gubi nešto ili ostaje sam, kada se ne nalazi praštanje ili sućut ni od kog. To su oni dani kada se prijatelji negdje skriju, kada prestane zvoniti telefon, kada je sandučić pun samo računa, bez ljubavnih pisama, kada ljubavnik ne ode dragoj već baci ružu u blato… Tada nebo prestane biti plavo, miris cvijeća izblijedi, kiša je sumorna i ne izaziva na plesanje, kada se nema snage odbacati snijeg, ugrijati stan. Najčešće su to dani siromaštva, žalovanja ili bolovanja. Tuga i bol ne daju spavati, ne daju raditi, ne daju izaći u prirodu, biti s drugima, a izazivaju strah od samoće i nemoći.
Bol i patnja mogu oslabiti čovjeka i povesti ga u različita iskušenja. Čovjek se može naljutiti na takvu situaciju, što je još i dobro, kao znak da još postoji tračak snage za borbu. No beskrajni uzastopni gubici vode ka apatiji i bezvolji do očaja. Tada čak i nada blijedi pa se lako pojave depresivne misli o bezizlaznosti, ponekad i želja za smrću.
Onaj koji ne zna put ka izlasku, povjeruje u loše ishode (pa i u zlo), i preda se, savladan. Zašuti i nijemo čeka. Nešto. Drugi po inerciji traže pomoć, za koju unaprijed misle kako je neće naći i kako je sve uzaludno. Bez imalo povjerenja dođu liječniku i kažu: “Znam da mi Vi i tako ne možete pomoći, ali sam ipak došao da ne ispadne da nisam i to pokušao. Znate, učinio bih sve da ozdravim, ali do sada sam baš sve već probao i ništa ne djeluje…” Kratka analiza toga “baš svega”, često se svodi na to što je sve, doslovno – pojeo ili popio, kako bi ozdravio ili tijelo ili dušu. Ponekad navodi i gdje je sve i kod koga bio tražeći čudotvorni, brzinski spas, ali: “Ništa nije pomoglo. Nema mi spasa. Nikada neće biti bolje. Sve to nema smisla…” Učestalim ponavljanjem tih sugestivnih riječi, sam sebi zapravo naredi ono što se tako nepromjenjivo stvarno i dogodi.
Vjerovali ili ne, to “baš sve sam pokušao”, uglavnom ne uključuje molitvu, poziv svećeniku na blagoslov kuće, molitvu za ozdravljenje ili otklanjanje. Vjerovali ili ne, ljudi tako čvrsto mogu vjerovati u svoju bolest ili nesretnu sudbinu, da je i ne pokušavaju promijeniti. Kao da je lakše gnjaviti druge ispraznom kuknjavom bez aktivnosti ili mazohistički patiti. Vjerovali ili ne, čak i sada, na početku trećeg tisućljeća, toliko je zlatnih telića u vrtovima, da si obični doktor često poželi imati u ruci baš na kamenu ispisane Zapovijedi. Što čvršći kamen, to bolje.
Nije lako gledati u oči čovjeku koji ne vjeruje jer se ipak u uglu duše vidi kako tamo ipak čuči nada, želja za životom i možda i spremnost na promjenu, koje, nazovimo taj proces “razumom”, tako potiskuje da se doimaju zlostavljanima. Pogotovo kada nakon stalnog treninga i preko dvadeset godina gledanja u druge duše toliko puta svjedočiš ozdravljenjima onih koji su imali hrabrosti povjerovati. Samo to. Povjerovati. Kako onda pomoći bližnjemu? Nagovoriti ga barem na pokušaj? “Nikako doktorice”, veli prijatelj bolesnika, “Pa vidite da ne vrijedi to ni govoriti onome koji ne vjeruje. Ne može se nitko naučiti i natjerati vjerovati. Il’ vjeruje il’ ne vjeruje. I gotovo. Pustite ga nek’ mu bude kako vjeruje. On je takav. Odlučio je. Stid je jači od straha. Njega je sramota moliti.” Bolesnik ipak obeća da će pokušati poći na mjesto zajedničke molitve. I ne učini to. I naravno, bilo je kako je bilo. Tako kako je vjerovao.
Ovakvo je iskustvo sigurno univerzalno ljudsko i staro tisućama godina i prije zapisa radosne, dobre vijesti, poput Evanđelja po svetom Marku, koji je kao i mnogi prije i poslije njega pokušao dati upute o tome kojim putem treba poći i ići bez prestanka do potpune preobrazbe života u tijek bezbrojnih trenutaka čiste radosti.
Stvarni život Isusa iz Nazareta postao je slika svih jer nema toga tko nije rođen i kroz život mučen, nosio teški križ pod kojim je padao, ismijan i optužen najčešće zbog dobra koje je činio. Zapravo, dogodilo mu se to samo zato što je s uvjerenjem govorio da je dobro i da će biti još bolje odmah čim se dopusti Duhu da pročisti srce i kada se povjeruje u život koji nikada ne prestaje, to dobro dobrima čista srca. Za svaki su mu slučaj oteli i haljine. Što će njemu, uostalom, tako dobre haljine, od tako puno kvadrata tkanine? Pa on je ipak samo seljanin neuglednog seoceta. Kako može otud doći nešto dobro? Od tada pa do danas, malo se toga promijenilo.
Nažalost, možda će ipak još neko vrijeme biti potrebno tu i tamo ozdravljati i “izgoniti zle duhove”, kako bi se “čudima” otvarale oči slijepima za jednostavnu vjeru.
Već je sam život i preživljenje u moćnoj prirodi i okrutnom društvu čudo samo po sebi toliko da sva druga zapravo nisu ni potrebna za rađanje povjerenja, a najbolji put koji imamo za spasenje i duše i tijela, je Put križa. Jedino njime i hodimo, jer drugog nemamo.
Te se činjenice ne mogu ignorirati jer je simbolika te predaje toliko univerzalna da bi i danas baš svatko mogao prihvatiti glavnu ulogu u toj priči a da ne nauči nijednu riječ teksta. Život je sve i predobro poučio. A tu je negdje i djelić njegove svrhe i smisla.
Kako to objasniti naprimjer djetetu, mladom čovjeku ili nekome tko nije nikada čuo? Doista je dobar način pokušati opisati cijeli njegov život. Od jednog do drugog početka. Taj je životni put utisnut u živote svih poput mustre, koju se ne može izbjeći.
Zato je dobro aktivno biti i promišljati o svemu u korizmi. Zato što se mora moći biti sa sobom, mirovati, šutjeti, postiti, kako bi se moglo biti s drugima. Nauči se tada da ne živi čovjek samo o kruhu, već i o čistoći, doslovno i metaforički. U boli, tuzi, siromaštvu i drugim gubicima ljubavi, nauči se moliti iz dubine duše, bez iskušavanja Gospodina, na kraju ipak uz potpuni pristanak na izvršavanje njegove volje.
Preboli samo onaj koji samo njemu služi i nauči njegovom riječi vladati svojim demonima, ukroti svoje nagone i ne uvede se u napast. Tek takav može smireno pustiti da ga slave i hvale isti oni za koje pouzdano zna da će ga za koji dan izdati, osramotiti, mučiti, skinuti mu i haljine i na koncu ubiti govoreći kako su si za vječnog partnera ipak izabrali običnog razbojnika jer im je sličan. Zato što ne razumiju kako se može strpljivo podnositi nepravda, vući teški križ i biti na njega pribijen, bez prigovora, ako je baš to volja Božja.
A kada je Božja volja, već za tri dana stiže novi život. Samo treba malo pričekati ili prespavati, kako god. Ali on neizostavno dolazi, ponovno se rađa i živi dalje, u vječnom ciklusu ponovnog rođenja u čistoći svjetla. Život se ne može zaustaviti. Vjerovali ili ne, tu je, u travi, u tek procvalim cvjetnim pupovima, u tek otvorenim listićima maslinovih grančica, koji se sve šire otvaraju prema uvijek plavom nebu i sve toplijim sunčanim zrakama.
Tako je to. Jednostavno, kraja nema. I bit će sve u redu jer uvijek sve bude dobro. Jedino tako i može biti. Samo vjeruj. Samo to i ništa više od toga.
