Bike uspon na Crvanj

Pronaći put od Močila do sela Presjeke, kada nema nikakve markacije, kada je sve zaraslo u visoku travu, nema ugažene staze, a ponori na sve strane, težak je zadatak.

Zato se pouzdajemo u GPS i neki spremljeni trag i nadamo se da ćemo nešto ipak pronaći. Krstarimo po Močilima ispod vrha Zimomora na Crvnju i odjednom čujemo jači šum vode, kao da negdje brzo teče, iako su tu samo mali potoci koji izviru pod jugozapadnom stranom Crvnja i lijeno i tiho se prebacuju po bijelom kamenju, vijugaju između busenja oštre trave. Slijedimo zvuk i odjednom nailazimo na šaht u kojem se čuje zvuk vode kao da tim cjevovodom teče sila nebeska. Ma sigurno taj vodovod vodi do sela ispod Crvnja – Presjeke, Prkovića, Borovčića, Luke. Idemo mi to slijediti pa ćemo vidjeti što će ispasti. Ako je netko mogao iskopati taj cjevovod, morao je nekako i proći ovuda. I logika je bila ispravna. Iako je put bio zarastao, ispresijecan popadalim drvećem stradalim od požara, odronjenim kamenjem, pokazalo se da je netko nedavno ipak prolazio ovuda i da se ovuda može sići u selo. Teško je preko ovih prepreka prenositi naše bicikle, ali što smo tražili to smo i dobili. Dake reče da je ovo isto kao obuka američkih marinaca, ali ipak oni ne nose bicikle sa sobom.

Slijedimo nepostojeći put, od šahta do šahta, negdje ga izgubimo, pa pronađemo, ali visinski metri opadaju sa svakim pređenim korakom. Gledamo iz visine ponor Crvanjskog potoka i divimo se jesenjem koloritu, ali sa strahom pogledavamo i mjerkamo visinu sunca, procjenjujemo hoćemo li se za dana spustiti u spasonosnu dolinu Knjunjskog polja i do sela Presjeke. Bilo bi zaista teško se spuštati po mraku po ovom nepristupačnom području iako imamo dobre svjetiljke (čitaj i skupe), posebno što nosimo i dodatni nezgrapni teret pored sebe, naše dvotočkaše koji su nam od velike pomoći po bar nekom putu, pa makar bio i neki single track, ali ovdje su zaista viška. Da nas netko vidi kuda i sa čime idemo, baš bi se dobro načudili i rekli one poznate pridjeve o nečijoj pameti kada ste bez nje.

Kako smo se spustili dosta nisko, čak nailazimo i na neke gomilice kamenja, naslagane rukom i nadamo se da su to markacije. Kada pronalazimo još koju, odahnusmo i vraćenog morala nastavljamo dalje. Ubrzo smo došli nadomak sela Presjeke, preskočili još koju vrtaču, skakutali sa kamena na kamen, vadili trnje iz nogavica i bodlje iz cipela, te zalegli na travnati put nadomak sela sa prvim znacima sumraka. Odahnuli smo i prionuli pravom ručku, tj. večeri, jer baš i nismo imali dosta vremena tijekom dana za jelo. A ima još 30 km vožnje po makadamu i mraku do auta.

<iframe width=”853″ height=”480″ src=”//www.youtube.com/embed/9_iio70nDEs” frameborder=”0″ allowfullscreen></iframe>

A šta smo sve prošli taj dan, to je za dobru priču. E da počnemo.

U četiri ustajanje, pakiranje, montiranje nosača, stavljanje bicikla, vožnja od Viteza preko Kiseljaka i Konjica do sela Borci, skidanje bicikala i početak ture oko 6.30.

E tu smo se odmah razbudili, jer nas je pogled na Borašnicu i Prenj tj. prenjska vrata u Crnom polju kroz koja se vide vrhovi Sivadija, totalno opčinio i začarao za cijeli dan i vrijeme nastupajuće. Pogled na mistično maglovito jezero ispod kojeg je Boračko jezero, ugniježđeno među crnim brdima koje još nije ogrijalo sunce, budi neko strahopoštovanje kao da će nešto izroniti iz tog bijelog grotla i oduzeti nam i ono malo daha što nam je ostalo.
Ali polako grabimo uz Boračku dragu, odličnim makadamom bez krupnog kamenja. Kako se penjemo, tako i sunce izvire iza vrhova Visočice i osvjetljava prenjske stijene Crvenice. Ostajemo prikovanih očiju za ove stijene koje reflektiraju svjetlo i naš put, još duboko u Boračkoj dragi. Još je svježe i lagano napredujemo obroncima Prenja iznad Boračkog jezera. Kako se penjemo, izviru vrhovi Bjelašnice, Visočice, kao neki svijetli putokazi za vječnost, a na prijevoju Karaula opčinjava nas vijugava dolina rijeke Neretve prema Glavatičevu, ispunjena sumaglicom.

Konačno izlazimo na Malu poljanu, uživamo u zelenilu i jesenjim bojama, ali nemamo vremena za zaustavljanje. Velika poljana izvire ispred nas, sa istočnim krakom Prenja i Rujištem u centralnoj ulozi. Obilazimo staro groblje izvornih Bosanaca tj. nekropolu stećaka na Velikoj poljani, uz neizbježno zajedničko slikanje na najvećem stećku, vjerojatno nekog glavnog čeljadeta onog vremena. Impozantna je ta zbirka nadgrobnih spomenika koju su naši prethodnici teškim radom dovlačili na ova relativno zabačena mjesta i uči nas da za svoje najmilije ništa ne treba da nam je teško.

Za turu na Velež išli smo pravo putem prema Rujištu, Hanskom polju i Zijemlju, ali sada skrećemo lijevo i penjemo se prema Ratkamenu, brdu i prijevoju koji odvaja Crvanjsku dolinu od Zijemlja, a povezuje ih planina Crna gora. I baš je crna, posebno kada sjene tek izašlog sunca padaju po visovima i dolinama te relativno niske i ravne planine prekrivene niskim drvećem.

Iza nas se pojavljuju ostali vrhovi Prenja, obasjani suncem sa istoka, a lijevo gospođa Visočica pokazuje svoje prekrasne vrhove Džamiju i Veliki Ljeljen. Njena sestra Bjelašnica hvali se momačkim vrhom Krvavac i najsjevernijom Hranisavom. Jedva dočekasmo da vidimo Velež u čitavoj njegovoj ljepoti, njegov prekrasni zapadni dio lanca, a na prijevoju ugledasmo i naš današnji cilj – lanac Crvnja, već odavno rezerviranog u naše knjige za posjetiti. A daleko odavde izgleda. I moćno. I velik. Uvijek smo ga gledali sa sjevera, a tada se vidi samo iz profila. Ovako nam pokazuje svoje cijelo lice, ali još ne vidimo njegov osmjeh, a uvjerit ćemo se da je sa zapadne strane uvijek nasmijan. Što se ne bi reklo sa istočne strane. Tamo je mrk i surov. Tamo je Kiklop. Samo ima jedno oko, prekrasno Uloško jezero. A o tome kasnije, još smo mi daleko od njega.

Pri spuštanju prolazimo kroz selo Česim i Zaborane, prekrasna sela koja nemaju rijeku, ali imaju mnoštvo izvora koja tvore potoke ponornice, napoje male udoline koje obrađuju vrijedni ljudi i onda nestanu u hercegovačkom kršu i odnose vodu tko zna gdje, ali zato tamo donose život. Rode se, napoje ljude i zemlju, nestanu opet i ponovno ispunjavaju svoju životnu zadaću, pa što ćeš većeg savršenstva. Kako je ova priroda savršena. Samo je mi možemo pokvariti, zato, čuvajmo je zauvijek, za naša pokoljenja, za drugu savršenu djecu prirode, i biljka i životinje.

Dugo traje naš spust prema dolini ispod Crvnja, prema Gornjem polju. U vrhu mu je selo Luka, živopisno stočarsko mjesto, kroz koje brzo prolazimo i skrećemo prema selu Kruševljani. Plan je bio kroz njega proći pa onda desno nekim putem, koji možda postoji, polako zamoliti Crvanj da nas primi u svoje skute preko izvorima bogatog područja Močila.

Međutim, planiranog puta baš nema, ali zato ima puno jaruga, potoka, uspona, spustova, a to baš nije lako sa biciklom pored sebe. Nema tu vožnje, osim na nekim dijelovima kada pronađemo put, koji se načas izgubi, raznesen djelovanjem vodenih bujica, surove prirode. Ali ljepota planine Crvanj nadomješta svaku kap prolivenog znoja, svaki udah svježeg zraka. Brojni su izvori sa zapadne strane, puni hladne vode, čiste kao suza. Valjda se zato tako i zove ovo područje, jer se cijela moči u kristalnoj vodi. Puno je trave, visoke i niske, žilave i mekane. Podsjeća me na našu Vranicu, zelenu i jedru. Bar ovaj dio. Puno je i drveća, bjelogoričnog i zimzelenog, prava prašuma u zaklonjenim dijelovima od vjetra. Očito, surova je ovdje klima.
Sve voli vodu i zato uspijeva. To je život.

Panorame za pamćenje.

Prolazimo i srušene katune. I ovdje je suvremen život uzeo danak. Očito više ti objekti nisu potrebni. Nema ni stoke koja bi pasla ovu ljekovitu travu.
Polako izlazimo iz Močila i penjemo se na područje Bijeli pijesak ispod vrha Crvnja. Ovdje je druga priča. Kamenjar, oštra trava, nema vode. Ali zato vidimo vrh Zimomor. Još je daleko, još ima preko 300 metara visinskih popeti se za dugo očekivani poljubac. Ali što je to za dobre i kršne momke. Ostavljamo dio opreme i sa sobom teglimo jedan bicikl, radi slikanja i ludosti, što će nam puno planinara i bajkera prigovoriti. Ali, kakvi bi mi bili visokogorski bajkeri da ne ispenjemo zajedno sa biciklom taj vrh. Prikraćeni za jedan poseban doživljaj spajanja sebe, vrha i bicikla. U jedno. U cjelinu.

I tako smo se uspentrali lako i trčeći uz blage i manje blage padine Crvnja do njegovog vrha Zimomora, 1920 mnv.

A onda nagrada. Pogled na drugu stranu Crvnja, koja je zaista druga. Surova. Bezvodna. I lijepa.

Pogled na puno planina Bosne i Hercegovine i Crne Gore, od Veleža, Prenja, Bjelašnice, Visočice, Treskavice, Lelije, Zelengore, Maglića, Bioča, Durmitora, Volujka, Bjelašnice, Orjena … Vidi se čak i more, kod Dubrovnika.
Ne treba veća nagrada, dajte nam samo vremena, do vječnosti, da uživamo u ovim ljepotama, da uživamo u ovom zraku, u prekrasnom vremenu što nam se posrećilo.
“Bože mili ja ljepote”, reći će jedan moj prijatelj. I ne treba ništa više reći, samo uživati.

foto/video/tekst: N. Rajić

Prethodni članakVitežani bez straha protiv Borca
Sljedeći članakFOTO: Općina Vitez uklonila garaže kod Gradskog stadiona