Biciklom kroz Europu, na putu ka odrastanju

Josip Balta, dvadesetdevetogodišnji je Vitežanin, rođen olimpijske ’84. godine u Zenici, odrastao u srednjobosanskom gradu Vitezu, junak je naše današnje priče. Josipova priča vrlo je zanimljiva, ali i izuzetno poticajna. Na samom početku razgovora, dotaknuli smo se nekih viteških priča iz davnina, stvaranju Frame, kasnije i nekih omladinskih udruga, među kojima i Entera, koje su u manjoj ili većoj mjeri utjecale na životne pravce nekih od nas, ali nam usadili i avanturistički duh. Jedna izreka kaže da je “odrasti, a u duši ostati dijete, istinsko bogatstvo”, ali put do odrastanja je dalek. To nam je potvrdio i Josip Balta, u svojoj priči, za koju se iskreno nadamo kako će vrlo skoro imati i svoj nastavak.

“Hahah, ja ne mislim da sam još odrastao, a to nećete ni vi, niti čitatelji portala vitez.info, misliti malo kasnije”, s osmijehom nam govori Josip i započinje ovu vrlo zanimljivu priču.

“Desetak godina živim, radim, studiram, rekao bih životarim u Puli, a godinu i nešto lijepih dana proveo sam i u Zagrebu. Kako s trogodišnjim studijem Kulture i turizma nisam našao bolje poslove od autopraonice i ljetne prodaje na štandu, odlučio sam otići na putovanje biciklom. Zašto baš biciklom? Pa uživam u pedaliranju nepoznatim cestama, idem taman dovoljno sporo da vidim sve što želim, a opet dovoljno brzo da stignem gdje god želim. A i financijska slika novčanika kaže da nemam para za motore, avione, kamione. Tako sam 24. rujna spremio svoj jeftini ljetni šator i vreću, na gepek nabacio posuđene torbe, a na lice osmjeh, te potjerao svog Rocinantea, započinje priču Josip Balta.

Biciklom po Europi

Josipov plan je bio ići preko Slovenije, Italije, Francuske i Španjolske, do kuda i kada nije odredio.

“Nisam daleko putovao biciklom, pa nisam imao pojma kako će biti. Hoće li me služiti bicikl, hoće li me zaboljeti leđa, vrat ili koljena ili će me nažuljati dupe pa ću se posramljeno vratiti drugi dan. Nisam se vratio. Na put sam krenuo s oko 500 eura. Od većih izdataka sam u Italiji morao kupiti nove gume (65 eura), jer sam sa starima u prva dva dana imao 3 bušenja, karta za trajekt Genova- Barcelona 92 eura. Ostali troškovi su uglavnom vezani za hranu, vodu natočim u kafićima i slično. Dok putujem, hranim se po marketima, a cijene su podjednake našima, pa čak i manje. Treba dakle novaca, ali ako se racionalno i štedljivo ponašate, ne previše. Potrebno je malo hrabrosti za krenuti, pozitivan stav i dogodit će vam se puno dobroga”, tvrdi Josip. Na pitanje gdje je spavao, je li imao nekih problema putem, Josip nam odgovara, kako je spavao na raznim mjestima. “Kamp sam platio 2 puta, što sam izbjegavao. Radije bih potražio skriveni parking, šumu ili plažu, uglavnom da nema previše ljudi. A s ljudima nisam imao problema, naprotiv. Jedan stariji švicarski par me sustigao autom dok sam odmarao nakon dugog uspona. Popričali smo kratko, svidjelo im se moje putovanje i ugurali su mi u ruke 20 eura, vele mi, da pojedem neki dobar ručak od njih. Bilo je i teških dana, 2 puta sam vozio po pljusku i unatoč kabanici bio mokar do kože i promrzao, ne znajući gdje ću spavati sljedeću noć. Ali, onda ti se jave potpuni stranci, puste ključeve od stana i kažu da se poslužiš čime želiš. A ti želiš samo vrući tuš, kojeg nisi imao 3-4 dana, nešto za pojesti i konačno zaspati na mekanom i toplom krevetu”, kazuje Josip.

Put po Italiji

“Prvih dana bilo je uglavnom ravno i prelazio sam stotinjak kilometara dnevno, preko Umaga i Udina do Venecije. U gradu na vodi proveo sam jedan dan kao klasični turista. Nisam kao američki umirovljenici ili bogata kineska gospoda jeo na terasama skupih restorana, ali meni je sasvim zabavno bilo sjediti na Trgu Svetog Marka jesti sendvič i promatrati. U Padovi me ugostio Filipo kojeg sam kontaktirao preko stranice warmshowers (ljudi koji i sami putuju svijetom na biciklu i bez naknade primaju druge putnike u svoj dom op.a.). Fizičar i genijalac, a ujedno dobričina i šaljivđija. Prošao je biciklom cijeli Balkan, bio i u Vitezu, svidjele mu se naše djevojke pa je sasvim solidno svladao i jezik”.

Iz Padove je Josip krenuo put Bologne, a taj dan je odvozio 148 km.

“Otkazali su mi smještaj u blizini Bologne pa sam jednostavno nastavio voziti. Dok nisam shvatio da je pao mrak i da bi bilo pametno maknuti se s ceste. Ispred jedne crkve vidio sam ljude i pitao ih znaju li za neki kamp u blizini. Nisu znali, ali su pozvali fratra iz crkve da me uputi. Na to me dobri otac Sancio, neka se ne ljuti ako  sam mu pogrešno izgovorio ime, smjestio u prostorije iza crkve, u sobu s krevetom i kupatilom. Nakon dugog i napornog dana ipak sam na toplom i sigurnom. Ujutro smo popili kavu, dobio sam vrećicu keksa za usput, isprintanu mapu lokalnih cesta, zahvalio se i zapedalirao dalje. Preko Apenina sam krenuo za Firenzu jer sam htio vidjeti čuveni kip Michelangelovog Davida. No na ulazu u muzej cijela vojska turista naoružanih fotoaparatima strpljivo čeka u 100 metara dugom redu. Produžio sam do marketa, kupio pivo i otišao do trga na kojem je postavljena kopija kipa jednaka originalu, impresivna a i besplatna za pogledati. Još impresivniji je drugi dan bio kosi toranj u Pisi”.

Odluka je pala – Barcelona je sljedeća destinacija

Josip je posjetio i Genovu, ali tamo ga je dočekalo loše vrijeme i on se odlučio za trajekt do Barcelone.

“U šarenom društvu putnika 20 sati mirnog mora prošlo je brzo i ugodno. A francuska azurna obala ionako je destinacija za bogataše s puno skupljim limenim ljubimcima od mog. S trajekta sam s Jacobom i Codyjem, dva mlada Amerikanca krenuo prema centru(Barcelone). Jedan putuje po zapadnoj Europi, a drugi je u posljednje 4 godine prestopirao pola svijeta. Na ulici svira bendžo i tako zarađuje. Nakon besplatnog wifi-a i wc-a u McDonaldsu, kupili smo pivo i prošetali do obližnjeg parka. Od limenke smo uz pomoć uputa s you tubea napravili kuhalo, a Cody nam je u po Barcelone skuhao tursku kavu. Naučili ga kaže, dok je autostopom prolazio Bosnom. Privučene mojim natovarenim biciklom, pridružile su nam se i dvije djevojke iz Sant Peterburga. Biciklima su prošle Finsku, Švedsku, Dansku i Nizozemsku. Tamo su im ukrali bicikle, ali dalje su hrabro nastavile stopirajući i švercajući se po vlakovima tamo gdje se može. Kako god bilo, putovati se mora! Dok sam pokušavao izaći iz Barcelone, zaustavio sam jednog biciklistu u prolazu i pitao ga smjer za 50 km udaljeni Mataro. Kad ono, on ide baš tamo i ako hoću, mogu ga pratiti. Nije bilo lako, jer on vozi cestovni trkači bicikl težak 8-9 kg, a moj natovareni Rocinante ima barem 35. Trudio sam se držati njegov tempo i uspio sam, vjerojatno jer je i on malo usporio. Plan je bio naći neko mjesto na plaži i postaviti šator. Njemu se to činilo kao loša ideja, pa su me on i njegova djevojka ugostili u svome stanu. Opet se pokazalo da na svijetu još uvijek ima puno dobrih ljudi spremnih pomoći potpunom strancu.”

Španjolska, Portugal, Maroko, Austrija ili Vitez?

Od Barcelone Josip je mislio prema jugu, u toplije krajeve, prema Valenciji i Malagi, međutim preko stranice workaway pronašao je velik broj hostela, restorana, farmi… koji primaju putnike i u zamjenu za obično 5 sati rada, 5 dana u tjednu, nude smještaj i hranu.

“70-tak km SI od Barcelone u parku prirode Montseny pronašao sam mali hotel i restoran gdje sam evo već treći tjedan. Malo perem suđe, malo pomažem u baru, imam smještaj, dobru hranu i pivo te dvije super šefice. Nakon 2 tjedna ljudi su mi dali i sasvim solidnu plaću. U međuvremenu sam posjetio Barcelonu ovaj put na 3 dana, odpedalirao preko do Francuske, pa do rodnog kraja i kuće Salvadora Dalija. Sve u svemu, nije mi loše, učim jezik, upoznajem ljude, upoznajem sebe, pa tko zna, možda uskoro i odrastem. Kada i kuda dalje ne znam, a tako mi se i sviđa. Pedalom prema Portugalu, trajektom za Maroko, a možda na sezonski rad u Austriju. Tko će ga znat, možda me cesta uskoro i do Viteza dovede. Lijep pozdrav svima, a posebno mojim Vitežanima iz Montsenya, Catalunye”, zaključuje svoju priču Josip Balta.

Svi oni koji su u mogućnosti i žele podržati Josipa u nastavku njegovih avantura, a možda i slanju novog putopisa, mogu to učiniti uplatom novca na ime Josip Balta, Erste banka, Hrvatska, br: Hr 0424020063101684663. Također, više informacija o Josipovim putovanjima možete pronaći i na njegovom facebook profilu Josip Balta.

Josipe sretan put i lijep pozdrav od tvojih Vitežana.

 

Prethodni članak“Terorizam bez kazne” – fotomonografija autora Srećka Stipovića
Sljedeći članakZapočeo upis članova u Klub navijača Hajduka Torcida Vitez