Baš kao što hrabrost ugrožava život, isto tako ga strah štiti

Veliki dio naših odluka, akcija, odgađanja, izbjegavanja i odustajanja povremeno ili često proizilazi iz straha. Bojimo se izložiti životu i svijetu iz straha da ćemo biti odbačeni, kritizirani, izrugivani, neuspješni,..

Strah je primarna emocija kao i sreća, tuga, ljutnja i gađenje. To je negativna emocija koja paralizira cijeli naš sustav (emocionalni, tjelesni, kreativni…). Strah je imaginaran i nastaje prvo u našem umu. Ako ga potom pohranimo u podsvijest tada se bojimo sve više.

Naš odgoj, obiteljske vrijednosti i ponašanje roditelja kao modela i uzora djeci u konkretnim situacijama znatno utječu na to što ćemo i kako naučiti, što uključuje i suočavanje sa strahovima.

Važno je znati kako određeni strahovi prate svaku razvojnu fazu odrastanja djeteta, te imaju važnu ulogu kod pripreme na život. Strahovi nastaju kada se dijete počne suočavati s izazovima koje odrastanje donosi i s vanjskim svijetom. Kako bi olakšali djeci roditelji bi trebali:

  • biti svjesni da se malo dijete, iako to ne može reći, boji i da ga ne ostavljaju dugo samog.
  • u vrijeme kada djeca počinju verbalizirati svoje strahove uvažavati njihov dječji strah.
  • ne posramljivati dijete zbog strahova govoreći mu da se samo bebe boje, ili uspoređivanjem s drugom djecom.
  • približe mu strahove na način da mu kažu kako su se i oni bojali kada su bili u njegovoj dobi.

Jedno od najljepših ohrabrujućih pisama  o izazovima odrastanja i nadvladavanja strahova napisao je Marcello Bernardi, čuven talijanski pedijatar i psiholog,  njegovoj unuci Katarini.

„Draga Katarina,

Tko zna što ćeš ti raditi kroz dvadeset godina. Tko zna kakva ćeš biti. Tko zna da li ćeš i tada, kao danas, biti inteligentna, nježna, hrabra, ponosna, iskrena, invetivna, puna smisla za šalu. Nadam se da hoćeš, ali je sigurno da će svijet učiniti sve da ti pomogne da izgubiš te lijepe osobine. Protiv tebe će se udružiti mnoge sile, a naročito jedna – strah.

Strah od izolacije i zamjeranja društvu, strah od siromaštva, strah od neuspjeha, od obveze i odgovornosti, od borbe, od samoće, strah od ljudi, strah od smrti. Čini mi se da je strah najteža bolest koja ugrožava čovječanstvo i, očito, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni;  osnovni instrument pomoću kojega se svatko može prisiliti da se prilagodi određenoj situaciji, ma kakvo zlo da je u pitanju. Strah je najbolji put na kojem se svatko može prisiliti da se odrekne vlastite autonomije, nezavisnosti i, na kraju, slobode. Sad se ničega ne plašiš i to za mene predstavlja veliko zadovoljstvo. U tebi još ne zapažam znake onih strahova koji samo odrasli umiju usaditi u glave djece. Volim te promatrati kako sama stječeš iskustva, kako se krećeš po mračnoj sobi, kako proučavaš insekte i životinjice u prirodi, pokušavaš pomilovati psa lutalicu ili mirno prilaziš nepoznatim ljudima. U ovom svijetu, ti i tvoji vršnjaci predstavljate pravu utjehu i, naravno, nadam se da će  vječno trajati, da ćeš uvijek ostati takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Ako u tome uspiješ, imat ćeš po mome mišljenju, sve uvjete da izabereš pravi put. Mogu ti reći, bar što se mene tiče,da sam sve ne baš sretne odluke u životu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnošću.

Ako nešto već nije ostvareno, reći će ti da je to nemoguće ostvariti. Da je čovjek sazdan tako, da je društvo takvo, da je svijet takav. I reći će ti da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagođavanje, isto tako. Ako i kroz dvadeset godina budeš posjedovala kreativnost i samopouzdanje kojima raspolažeš danas, i ako im odgovoriš da se, uz volju, sve može mijenjati, naročito položaj ljudi: ako im odgovoriš da se svijet može zasnivati na osjećajnim odnosima umjesto na novcu; ako im odgovoriš da treba razmišljati o svijetu koji se sastoji od ljudi a ne od gazda i sluga; ako im tako odgovoriš, reći će ti da je sve to samo jedna utopija.

Tradicija. Po meni, ne treba sve to baciti. I tradicija ima svoje značenje, mada ne ono koje joj se najčešće daje. Prije svega, smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i svuda slijediti, kao skup običaja i navika koje treba netaknute sačuvati i u sadašnjosti i u budućnosti.  Ja, opet, smatram da vrijednost tradicije nije u tome već u nečem sasvim drugom;  tradicija, kao i sve što se odnosi na prošlost, treba isključivo služiti kao polazna točka da se učini i više i bolje, znači drugačije. Iranski filozof Džubran je rekao: „Život se nastavlja, ne zaustavlja se na jučer“. Mi se, međutim, očajnički hvatamo za jučer, i onda tradicija postaje teret koji nam ne dopušta da napredujemo, zatvor iz kojega ne možemo izaći. Čak to i ne želimo, jer budućnost, nepoznato, novo, drugačije, izazivaju – strah. „

P.S. Sadržaj cijelog pisma možete pročitati na internetu!

Prethodni članakFacebook će direktno upozoravati korisnike na lažne vijesti o korona virusu
Sljedeći članakMatošević: Poduzeti mjere za oporavak ugostiteljske i turističke djelatnosti