Intervju Katoličkog tjednika: Osnivanje HVO-a bila je vizionarska odluka

0

Svake godine, 8. travnja, obilježava se obljetnica osnivanja Hrvatskog vijeća obrane, glavne oružane snage Hrvata u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata 1992. – 1995. HVO je dao nemjerljiv doprinos ostanku i opstanku hrvatskog naroda u BiH. Tim povodom željeli smo razgovarati s nekim tko je osobno bio uključen u obranu te smo sugovornika našli u kolegi novinaru Zvonimiru Čiliću, dragovoljcu Domovinskoga rata u Lašvanskoj dolini…

Gosp. Čilić se školovao u Vitezu, Sarajevu i Ljubljani. Po obrazovanju je socijalni radnik, a prema profesionalnom angažmanu novinar i publicist koji je radio u Sportskim novostima, zagrebačkom Vjesniku, a od 1986. u Slobodnoj Dalmaciji gdje je i umirovljen. Radio je i u drugim medijima, npr. Radiopostaji Herceg-Bosne, a suosnivač je i prvi glavni urednik Radiopostaje Vitez. Od prvog dana uključen je u oružani otpor srpskom agresoru, a kasnije je postavljen za člana Zapovjedništva Viteške brigade HVO-a. Prije blokade Lašvanske doline bio je na crtama obrane od srpskih paravojnih snaga na području Kamenjaša (planinsko područje između Bugojna, Novog Travnika i Komara), nakon Vašingtonskog sporazuma bio je na Kupreškoj bojišnici (između planine Cincar i Kupreškog polja, pa na Glamočkoj bojišnici (područje Rore i Rorskoga polja). Poslije potpisa Daytonskog sporazuma, iako mu je nuđen ostanak u vojsci, otišao je i u potpunosti se posvetio novinarstvu. Autor je i suautor više knjiga, publikacija, među njima Viteške ratne kronike, foto monografije Svjetlost i nada: Bijeli put i bolnica u Novoj Biloj…

KT: Poštovani, 8. travnja se obilježava četvrt stoljeća od osnivanja HVO-a. Što možemo reći o HVO-u danas 25 godina poslije? Možemo li danas kada imamo jednu vremensku distancu od 25 godina reći je li HVO ispunio svoju zadaću za koju je bio i formiran?

Ogromna većina pripadnika HVO-a s pravom se ponosi što su u tim presudnim vremenima bili na braniku svoje domovine Bosne i Hercegovine, na braniku, posredno i neposredno, drage nam Hrvatske, na braniku svoga roda i naroda. Najprije od srpskog agresora podržavanog od snaga tzv JNA, a kasnije i od do tada političkog (Referendum o neovisnosti BiH op.a.) i ratnog saveznika, tadašnje muslimanske politike i njihovih vojnih snaga, Armije BiH u čijim su se redovima borili i brojni krvoločni mudžahedin. Bili su to, a rekao bih i ostali dani ponosa i slave, kako je to već davno rečeno i opjevano. Jer, Hrvatsko vijeće obrane (HVO) bilo je oružana snaga, vojna organizacija i formacija, a ujedno izvršno i pravno tijelo Hrvatske republike – Herceg Bosne, oružana i administrativna snaga Hrvata u Bosni i Hercegovini uoči, za vrijeme rata i neposredno u poraču. Ne smije se zaboraviti nego treba posebno istaknuti i stalno isticati, Hrvatsko vijeće obrane je osnovano iz nužde, Hrvati su jednostavno natjerani na taj korak jer se nad njih nadvila velika opasnost od srpske agresije koja je već odavno žarila i palila Lijepu našu. Jer, Država (?) za koju su Hrvati na Referendumu plebiscitarno  glasovali nije funkcionirala, nije je bilo briga za Hrvate, a poznata je izjava Alije Izetbegovića, nakon zločina u Ravnom i drugim područjima Istočne Hercegovine gdje su živjeli Hrvati kako „to nije naš rat“, kao i stalna  njegova „očijukanja“ s tadašnjim rukovodstvom Jugoslavije.

I može se reći osnivanje HVO-a u svim segmentima nužnim za obranu, za  funkcioniranje  života uopće, pa ma što god tko mislio o tomu, bila je vizionarska odluka, poduhvat koji će zauvijek ostati zlatnim slovima zapisan u povijesti hrvatskog naroda. No, nećemo zaboraviti reći da je Hrvatsko vijeće obrane bilo nositelj izvršne i upravne vlasti u Herceg – Bosni, kao što se ne smije zaboraviti da je sve to, sukladno statutarnoj odluci, bilo privremeno, do uspostave redovno i legalno izabrane izvršne i upravne vlasti. I u takvim teškim ratnim vremenima Hrvatsko vijeće obrane je funkcioniralo na visokoj razini i na području Herceg – Bosne bilo je sve funkcionalnije, daleko bolje i kvalitetnije nego na područjima pod  muslimanskim ili srpskim nadzorom.

KT: Zasigurno je bilo područja u BiH gdje je zbog nespremnosti, jačine protivnika i okretanja ratne sreće HVO podbacio, dok je u drugim područjima žestoka obrana HVO-a postala gotovo legendarna. Znamo kako je lako biti general poslije bitke, ali možete li nam, prema vašem saznanju, reći gdje se, u kojim gradovima i selima, moglo učiniti više?

Jasno je, ništa se ne može svesti pod zajednički nazivnik, posebno kada je u pitanju rat. Naime,  za različite (ne)uspjehe HVO-a diljem BiH niz je razloga – zemljopisnih, komunikacijskih, organizacijskih, prosudbenih, „viđenja“ opasnosti, odlučnosti braniti se, ostati i opstati…No, za legendarne obrane, kako kažete, moralo se ginuti, ginuti i krv prolijevati. Mi u Lašvanskoj dolini smo ginuli i krv prolijevali, branili se nad čovječanskim naporima, neviđenom hrabrošću, kažu mnogi, a ja ću reći da drugoga izbora i nismo imali. Nitko nas nije zvao pod svoje okrilje, nije nam imao tko pomoći, svaki dan nas je bilo manje…, bili smo, slikovito rečeno, drvena barka u morskoj oluji s nikakvim izgledima ostanka na površini, ne potopljeni… Naime, ispred nas snažan, višestruko brojniji  neprijatelj, a iza nas naš dom i u domovima naši najmiliji. Treba li i može li viti većega motiva, odlučnosti i hrabrosti za boriti se. Samo u mom malom Vitezu poginulo je ili su ubijeni 653 pripadnika HVO-a i hrvatska civila među kojima je bilo staraca i djece. U Travniku 427 je poginulih i ubijenih pripadnika HVO-a i 127 civila, a u Lašvanskoj dolini 2 tisuće poginulih i ubijenih, 5 tisuća ranjeni… A ništa tuđe nismo pokušali osvojiti, uzeti… Željeli  smo samo ostati i opstati.

Istina je, za neke krajeve gdje baš i nije bilo uspjeha vežu se razne priće, kako komu odgovara – Izdala nas, ili prodala nas Hrvatska,; Bježali su, nisu se htjeli boriti,; Bili smo malobrojniji, slabo naoružani, a neprijatelj snažan, dobro naoružan… A što je od toga istina, zaista bi bilo nekorektno s moje strane bilo što tvrditi ili bilo kakav sud donositi. Jer, 316 dana moja Lašvanska dolina je bila u potpunoj blokadi, opkoljena sa svih strana, stalno napadana od osmostruko brojnijeg neprijatelja. Voda i struja su nam stalno bili isključena, s minimalnim količinama hrane, bez lijekova…, crkva je bila bolnica…, borili smo se ginuli, djeca su se rađala i u takvim okolnostima, a ostali smo i opstali. I reći ću, u Lašvanskoj dolini se zaista nije moglo ni bolje ni više. A ne nekim mjestima možda je i moglo?

KT: Kako komentirate trend u današnjem društvu da se hrvatski branitelji i ratni vojni invalidi optužuju da imaju “velike” mirovine, često i lažne, a zaboravlja se njihova nemjerljiva uloga u obrani hrvatskih ognjišta?

Komu i zašto smetaju mirovine koje imaju pojedini pripadnici HVO-a, ratni vojni invalidi, obitelji poginulih…, a daje ih Republika Hrvatska. Istina, primaju oni i mirovine, invalidnine, skrb… i u BiH i tu je, čini se, najveći problem. Po mišljenju,  po djelima i postupcima bivšeg ministra  federalnog Ministrastva branitelja, Heleza, tu su i najveći problemi. Bivši ministar Helez želio ih je „izvesti“ iz svih prava koja im pripadaju, a on bi, kada bi mogao, sve Hrvate „izveo“ iz Bosne i Hercegovine, da ih nema i da ih više nikada  na ovim prostorima i ne bude. A neće ići! Uostalom, tisuće branitelja, pripadnika HVO.-a koji su branili i obranili i svoj narod i svoju Bosnu i Hercegovinu,nemaju nikakve ratne, materijalne ni bilo koje druge, privilegije. Među takve spadam i sam, dragovoljac sam Domovinskoga rata, časnik sam HVO-a, nikada ništa materijalno nisam očekivao, tražio niti dobio. Prevare, lažne mirovine a ujedno i visoke plaće za obnašanje važnih (i dobro plaćenih) visoki dužnosti u strukturama vlasti, kao, recimo,  u slučaju visokog dužnosnika HDZ-a BiH i federalnih struktura vlasti, Nikole Lozančića (tvrde mnogi ujedno i lažnog invalida), kao u slučaju HSP-ovca Živka Budimira…, neprihvatljive su i za takve makinacije morali bi i odgovarati. Međutim moram reći, pa gdje, u kojem segmentu društva, u kojoj organizaciji, udruženju u politici…, nema lopova, mutikaša, prevaranata. No, to je posao nadležnih organa i institucija. I, rekao bi,  s tim „visokim“, ponekad na prevaru dobivenih mirovina, ne smije se, grijeh je to, prikrivati, sakrivati, umanjivati i  uloga koju su primatelji mirovina i invalidnina, pripadnici HVO.a uopće, imali u obrani BiH, svoje rodne grude i svojih obitelji. Zavist je bolest, no često takvi napadi imaju i druge i drugačije nakane i konotacije.

KT: Je li u tijeku sotonizacija HVO-a i općenito hrvatskog vojnika kroz određene medije u BiH? Konstantno se u medijima ponavljaju nesretne slike bošnjačkih logoraša, rušenja Starog mosta u Mostaru, zločina u bošnjačkim selima…Kako se osjeća obični vojnik HVO-a?

Sotoniziranje HVO-a traje, traje i ne prestaje. Mi smo agresori, ustaše, koljači, fašisti,  u svemu „takozvani“, nelegalni…,sve se to ponavlja iz dana u dan, iz emisije u emisiju, „dokumentirano“, mnogo toga što se nikako ne može stvarno dokumentirati…, ne bježeći od  istine i činjenica da su se i na našoj strani, hrvatsko, činili zločini. Od tih i takvih činjenica Hrvati niti bježe niti mogu pobjeći. Međutim, pitanje je gdje je pravda, gdje je istina, gdje je objektivnost. Zar žrtva nije žrtva, po Božjim i ljudskim načelima, ma čija ona bila i ma čije je ona nedjelo. Kada je u pitanju bošnjačka politika, bošnjački mediji, toga na žalost nema. Ma neka me netko iz tih medija demantira, kaže mi kada su i gdje prikazali masakrirana tijela živih odvedenih i u  najlonskim vrećama vraćenih zarobljenih u Križanćevu Selu, žicom vezane, mučene i masakrirane zarobljene iz Buhinih Kuća… Neka mi kažu kada i gdje su emitirali snimke osmoro ubijenih viteških mališana i snimke izbezumljenih roditelja koji skupljaju dijelove njihovih tijela. Neka mi kažu i pokažu kada i gdje su pokazali zatočenike Hrvate iz Muzičke škole (Zenica), iz Silosa u Busovači, sa nogometnog stadiona „Iskra“ i još jedanaest logora Armije Bih u Bugojnu., iz Orašca u općini Travnik gdje su i ritualno odrubljivane  hrvatske  glave… Licemjerje je što oni čine i kako rade! Hrvati, pripadnici HVO-a su činili zločine a Armija BiH to nije činila i moglo bi se govoriti tek o sporadičnim, pojedinačnim incidentima, pripadnika njihove vojske. To  i tako je  govorio Alija Izetbegović a papagajski znao ponavljati i njegov nasljednik, sin mu Bakir. E da je tako zaista i bilo! Na sreću istina polako izlazi na vidjelo iako se već odavno pod tepih gurnulo  više tisuća dokumenata o zločinima Armije BiH koje je, recimo, nadležnim organima  pa i pravosuđu prije tri godine „podastro“ ugledni i hrabri dugogodišnji visoki dužnosnik SDA, Mirsad Kebo. A dokaza o zločinima pripadnika Armije BiH, o nalogodavcima ima još na stotine, tisuće I Vi me sada pitate kako se u takvim okolnostima  bošnjačke pravde i istine, dvostrukih aršina, nakaradnog i nepoštenog pravosuđa…, od pravde i istine bošnjačkih medija, osjećaju  bivši pripadnici HVO-a. Reći ću Vam, osjećamo se frustrirano, nemoćni smo, a to je uvijek najteža situacija. Nemamo medije, nemamo izbora, nemamo mogućnosti reći, pokazati i drugu stranu medalje. A kada bi se vidjela i ta druga strana, mnoge bi zaboljela glava, mnogi bi završili iza rešetaka gdje im je i mjesto. Teško je sve to podnositi, teško, no mi Hrvati smo naučili na pritiske, da nismo već odavno nas ovdje ne bi ni bilo. A ima nas i bit će nas!

KT: Kako vi kao hrvatski dragovoljac komentirate uhićenje pripadnika HVO-a iz Orašja? U optužnici koja se stavlja na teret uhićenima spominje se i famozni “udruženi zločinački pothvat”… Je li njihov grijeh samo taj što su se obranili na tom malom području?

Naravno zločin se može počiniti i činjeni su i tamo gdje se branilo, a ne napadalo. S jedne, druge i treće strane. I tu nema ništa sporno niti za bilo koji zločin može biti opravdanja. Međutim, kada su u pitanju optužnice i uhićenja pripadnika HVO-a Orašje u kojima se optužuju za sudjelovanje u „udruženom zločinačkom pothvatu“, onda, da nije tužno, sve bi to  bilo smiješno. Poharati cijelu Bosansku Posavinu, opljačkati i protjerati 150 tisuća Hrvata, popaliti i uništiti njihove domove, za sve to nikoga ne optužiti i procesuirati, a optužiti one koji su organizirali i vodili obranu i sačuvali mali dio Posavine, zaista je nonsens. Krivi su jer su živi, jer su branili i obranili, a mogli su i trebali pobjeći preko Save i „mirna Bosna“.

Prema dosadašnjim optužnicama i procesima koji su vođeni, koji se vode i koji će se još voditi, neće ostati nijedan ugledni Hrvat, politički ili vojni dužnosnik, po onoj ili ovoj „krivici“ koji nije vidio i  „osjetio“ sud u Hagu ili Sud za ratne zločine BiH. Svi smo mi krivi, svi smo mi sudionici „udruženog zločinačkog pothvata“, krivi smo što smo branili i obranili i tako pokvarili neke i nečije planove. Zločini, progoni, pljačke, silovanja, takozvani, nelegitimni, secesionisti …, sve se to nama pripisuje i tako nas etiketiraju, bez moćnog mentora smo, bez  zaštite petrodolara smo, bez Turske, Rusije…, najmalobrojniji smo i „kamen u cipeli“ smo mnogima. Sjetite se samo, poslije Blaškića i Alesovskog početkom 1996. godine, stiglo je još 11 optužnica protiv civilnih i vojnih dužnosnika s područja Lašvanske doline. A jedan od njih, kasnije, nakon dvije godine oslobođen svih optužaba  kazao je prilikom dragovoljnog odlaska u Hag. Mi smo u čaši vode zahvaćenoj u našoj Lašvi. Poruka je jasna, krivi smo jer smo Hrvati, jer smo se branili i obranili. A bila je još jedna optužnica protiv Stipe Alilovića, optuženog za ratne zločine počinjene u Vitezu ,u Lašvanskoj dolini u prvoj polovici 1993. godine. A Vitez i BiH Stipo Alilović s obitelji napustio je  u travnju 1992. godine, odselio u Nizozemsku i prema potvrdama iz policije nikada više Nizozemsku nije napuštao, a  17 listopada 1995, u Amsterdamu je i umro od raka pluća. Što na to reći, dodati..,.?  Možda će sve ovo čitateljima izgledeati i djelovati patetično, no ovo su činjenice koje se argumentima ne mogu pobijati!

KT: Pitanje Haga je uvijek nezaobilazno, a i sami ste bili u Međunarodnom sudu kao svjedok. Običnom čovjeku se čini kako u Haagu imaju svoju posebnu viziju „pravde“ za pripadnike pojedinih naroda iz bivše SFRJ? Možete li nam ocijeniti rad tog međunarodnog suda?

Da  bio sam svjedok u Haagu i već tada sam vidio, osjetio da je Haaški sud prije politička nego pravosudna institucija. Prije svega pitao sam sebe je li moguće da takva međunarodna  pravosudna institucija, uglavnom bez ikakvih dokaza, bez mogućnosti da osumnjičeni bilo što kažu u svoju obranu, završe u haaškom kazamatu, a prije dragovoljne predaje (koja je druga mogućnost bila op.a.) budu proganjani, kao divlje zvijeri. Pitao sam se, jer sam svakog od tih 13 u Haagu zatočenih s područja Viteza i Busovače „u dušu poznavao“, skupa s njima dijelio zlo i dobro u tim teškim ratnim vremenima, a nekima od njih po zapovjednoj hijerarhiji  bio sam i nadređen, a zapovjedniku „Viteške“ brigade HVO-a, Mariju Čerkezu, u svojstvu člana Zapovjedništva bio sam „desna ruka“, moglo bi se reći, Bože moj što se ovo dešava. I reći ću Vam, nema te sile koja bi me natjerala ići svjedočiti i braniti ratne zločince. Moj odgoj, moj svjetonazor mi takvo što mi nije dao ni zamisliti. Reći ću, također, kada sam s odvjetnicima dogovarao o svjedočenju, s Antom Nobilom i Jadrankom Sloković, postavio sam im samo jedan uvjet: Nemojte od mene tražiti da bilo što lažem. Naime, znao sam koga branim, znao sam da se za  njih mogu zakleti i Bogu i narodu, pa tako i Haaškom sudu i za njih ne treba ništa lagati Istina, bilo je kasnije i pokušaja angažirati me u svojstvu svjedoka u nekim drugim haaškim predmetima. Nisam pristao a valjda ne treba dodatno objašnjavati zašto.

Reći ću, također, kako me suci i tužitelji u Haagu uopće nisu impresionirali. Dapače,  razočarali su me nepoznavanjem situacije i okolnosti  za što su moji prijatelji iz Viteza i Busovače bili optuženi i suđeni. Međutim, mora im se priznati mnoge su oslobodili po svim točkama optužnica, nekim su provedeno vrijeme u zatvoru „pokrili“ kaznom, a rekao bih bez ikakvih dokaza, a „zaglavio“ je  tek Dario Kordić. A otvoreno ću kazati svoje mišljenje, da Kordića nije bilo ne bi bilo ni nas Hrvata u srednjoj Bosni. Možda ova  moja konstatacija zvuči pretenciozno, ali uvjeren sam, potvrdit će je mnogi, Hrvati u srednjoj Bosni, povjesničari i vojni analitičari. Pa otud i moje pitanje samom sebi: Je li to najveći Kordićev krimen? A ova konstatacija mogla bi biti i dio odgovora na prethodno pitanje o „grijesima“ optuženih iz Orašja jer su se obranili na tom malom području

KT: Na Haškom sudu nastavljena je žalbena rasprava za bh. šestorku u slučaju Prlić i ostali. Koliko taj proces utiče na borbu HVO-a i život običnih ljudi koji su samo branili svoja ognjišta?

Molim Vas lijepo, evo na početku odgovora na Vaše pitanje, moje pitanje i Vama i vašim ćitateljima. Pa zar  se ovaj proces „Prlić i ostali“ nije pretvorio u ružni i tužni cirkus. Trinaest godina ljudi su u kazamatu, groznom kazamatu koji psihićki ubija, a pravomoćne presude još uvijek nemaju. Sada im se, kao kruna svega,  uporno nameču važne uloge u „udruženom zločinačkom pothvatu“ a preko nji9h, po svaku cijenu, u tu mrežu uvlači se i Hrvatska. Žele nas sada sve „začiniti“ kolektivnom odgovornošću, monstruoznom optužnicom Hrvatsku i nas Hrvate iz Bosne i Hercegovine, iz naše Herceg – Bosne i HVO-a, bez kojih ne bi opstali ni ostali tu gdje su naši vjekovni korjeni, temelji našega bitisanja. Pravdo, gdje si, ima li te?

Odrastao sam i odgojen sam u obitelji koja je, s majčine i očeve strane uvijek sanjala zapad, zapadnu pravdu, demokraciju… Znao sam govoriti kako meni sunce izlazi sa zapada, a nakon što sam mnogo što vidio i doživio, u ratu,  u Hagu, kroz Haški sud, znao sam reći dužnosnicima međunarodne zajednice,  koji su kao „prosvjetitelji“ i „pomiritelji“ dolazili u BiH, a nama iz dana u dan bivalo sve gore i gore: Gdje ste braćo Rusi?. Razumijeli su oni što im govorima, vjerujem da su i razumjeli zašto takav obrat kod  zagriženog anti socijaliste tipa jugoslavenskog i Istočnog bloka. I sada, na žalost, takve misli i takva pitanja me opterećuju, nameću mi se . Jer, mnogo što je „prljavo“ kada su Zapad i zapadna demokracija u pitanju!

KT: HVO je obranio hrvatski narod u BiH, a dosta obranjenog je izgubljeno makinacijama velikih sila te političkim nametanjima i diletantizmom, a danas smo svjedoci iseljavanja Hrvata…Obranili se u ratu, a gube u miru, kako to komentirate?

Prije svega Amerikancia a i drugi svjetski moćnici i svjetski policajci nisu dali da se agresor pobijedi, da HVO uđe u Banja Luku. A bio je nadomak, otpora ne bi ni bilo, a neke kolege novinari iz Banja Luke govorili su mi kao su svi bili pripremljeni i spremljeni za bijeg „tamo daleko“. Uostalom, to je prije mjesec dana u Vitezu, na svečanostima obilježavanja  dvadesetpete obljetnice utemeljenja Zbornog područja Vitez, govorio umirovljeni general, ratni zapovjednik operacija oslobađanja područja Jajca, Vlašića i pohoda ka Banja Luci, Filip Filipović. Rat je stao a onda su stigle i naredbe „velikih“ da dio Kupresa (kupreške visoravni op.a), Šipovo, Mrkonjić Grad, dijelovi sarajeva i okolice…, pripadaju Republici Srpskoj kako bi, po svemu, pa i prostorno, pandam Federaciji BiH. Kasnije, visoki predstavnici i drugi dužnosnici međunarodne zajednice krojili su nam odijela, nama Hrvatima, po svojim mjerama, a bilo kakvo protivljenje  tomu značilo je političku smrt ili optužnica za tko zna što… Takve metode, demokratske nema što, osjetilo je i iskusilo i više od dvije stotine istaknutih dužnosnika koje je hrvatski narod na izborima ovlastio da ga zastupaju, da istupaju u njegovo ime. I skrojena nam odijela bivala su sve tješnja, rađena od najlošijeg materijala. Bilo je i naših, hrvatski propusta, pa, evo, Bosna i hercegovina nikako da  pođe disati punim plućima, „zrak „ se nama Hrvatima i dalje uzima na svakom koraku, Hrvatska je ušla u Europsku uniju, mi Hrvati u BiH skupa sa svojom subraćom, i putovi su se otvorili odlascima, opravdanim trbuhom za kruhom ali i pomodarskim, rekao bih, a to je proljetos, upravo u Vitezu, ustvrdio i uzoriti kardinal i metropolit, Vinko Puljić. Odlaze ljudi, masovno, moglo bi se reći, no vjerujem kako nećemo „iscuriti“, kako potoci krvi proliveni u obrani hrvatski prostora, rodne nam grude, nisu tekli uzalud. Vjerujem, iskreno!

KT: Možemo li zamisliti današnju BiH da HVO nije osnovan?

Ni u snu ne mogu zamisliti današnju Bosnu i Hercegovinu da Hrvati plebiscitarno  na referendumu nisu glasovali za njezinu neovisnost, da nešto kasnije nisu osnovali Hrvatsko vijeće obrane, da nisu zaustavili srpsko-crnogosske i snage tzv JNA na Livanjskom polju, u dolini Neretve, na Komaru, Vlašiću… Da Hrvati nisu zauzeli vojarnu u Čapljini (23. travnja 1992. godine), tri dana kasnije vojarnu „Draga“ kod Busovače (kada je za osvetu ovaj gradić taj dan bombardiran, srušeno i zapaljeno nekoliko stambenih objekata, Vatroigasni dom…, a smrtno je stradalo troje civila),  sedam dana kasnije veliko skladište naoružanja i vojne opreme na Slimenima kod travničkog naselja Dolac (u oružanom sukobu pale su i prve hrvatske žrtve u sukobima sa srpskom soldatetskom, Vitežani Ilija Petrović i Josip Kurevija, a još sedmorica bojovnika je ranjeno), da već mjesecima ranije nisu Hrvati goloruki zaustavljali konvoje JNA koji su pokušavali  izvoziti iz vojnih  tvrtki „Vitezit“  u Vitezu i „Bratstvo“ u Novom Travniku, vojnu opremu, topove „Nora“, VBR-ove i barutna punjenja… Dio oduzetog odvožen je u Hrvatsku, a dio su Hrvati davali Muslimanima iako oni u tomu nisu sudjelovali. To nije bio njihov rat… I da dalje ne govorim, ne iznosim činjenice, Bosne i Hercegovine, ovakve kakva je danas, bez Hrvata, bez HVO-a, pa i unatoč činjenici da to ni u snu Bošnjaci neće priznati (a znaju da je to tako), sigurno ne bi bilo.

KT: Saznali smo kako su vas suci u Hagu pitali da odgovorite kada ste mobilizirani. Vi ste na to rekli da nikad niste mobilizirani nego ste bili dragovoljac… Kakva je bila reakcija sudaca?

Kao što jer i inače praksa na početku moga svjedočenja pitao me je predsjednik sudbenog vijeća za osnovne podatke, o radu obrazovanju, obitelji…pa na kraju i kada sam mobiliziran u postrojbe HVO-a. Odgovorio sam da nisam mobiliziran, a on me je činilo mi se, začuđeno upitao kako to da nisam mobiliziran a iz dokumentacije koju imaju o meni vidljivo je da sam bio visoko pozicioniran u „Viteškoj“ brigadi HVO-a. Kazao sam mu da sam se ja, sam, dragovoljno uključio u hrvatske oružane formacije, u početku  postrojbe lokalnog karaktera, kasnije u  osnovani, formirani HVO. Zašto im je to bilo čudno ili možda zanimljivo, pojasnili su mi  odvjetnici. Naime, u tom procesu mojih prijatelja ja sam bio prvi svjedok obrane, a svi svjedoci optužbe su minimizirali svoju ulogu u postrojbama Armije BiH, nitko od njih nije bio (?) dragovoljac, svi odreda su bili mobilizirani. A od mog dragovoljnog uključivanja hrvatske oružane formacije, uopće ne treba glorificirati, jer takvih je bilo na stotine, tisuće… rekao bih većina pripadnika HVO-a bili su dragovoljci. Dodat ću, iz naše male Lašvanske doline, u drugoj polovici 1991. godine, kada je Hrvatska već gorjela balvanima, paravojnim postrojbama i jedinicama tzv JNA, presijecanja i komadanja, u Hrvatsku je otišlo oko 200 mladih Hrvata braniti Lijepu našu.. Neki od njih zauvijek su ostali u njezinim njedrima, neki su ostali s trajnim invaliditetom. Takvih, hrabrih, odlučnim mladih ljudi, dragovoljaca, naravno, bilo je  stotine, pa i tisuće i iz drugih krajeva i područja BiH, pa otud, valjda, i te sporne(?) visoke i brojne mirovine koje im je dala njihova (naša) Hrvatska.

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik

Anbinni - Svaki tjedan poklon jedan!
Share.

Comments are closed.